Polarna svetlost


Polarna svetlost je izuzetna prirodna pojava koja se najčešće javlja u blizini Zemljinih magnetnih polova i manifestuje se u formi magličastih pramenova svetlosti raznih boja (uglavnom je zelene, ljubičaste ili crvenkaste boje). Pojavljuje se u obliku lukova, traka ili zavesa na nebu, ali može da poprimi i fascinante oblike. Nastaje iznenada i brzo i često posle nekoliko minuta nestane. Ta prirodna pojava, koja uglavnom može da se vidi severno od 60. stepena severne geografske širine i južno od 60. stepena južne geografske širine, nastaje kada naelektrisane čestice Sunčevog vetra (pretežno elektroni, ali i protoni i teški joni) pogode spoljašnje slojeve Zemljine atmosfere, izazivajući blesak postojećih molekula vazduha. Boja svetlosti zavisi od vrste čestica: atomi kiseonika proizvode na visini od 100 km zelenu svetlost, a na visini od 200 km crvenu; atomi azota proizvode crvenu svetlost kad nisu jonizovani, a svetloplavu kad su jonizovani.


polarna s slika1


Polarna svetlost koja se javlja na severnoj Zemljinoj polulopti naziva se aurora borealis, a ona koja se javlja na južnoj aurora australis. Obe aurore su istog porekla i nastaju na isti način, a mogu biti kao preslikane jedna u odnosu na drugu.

Pored atmosfere, Zemlju okružuju i pojasevi naelektrisanih čestica, tzv. Van Alenovi pojasevi, koji se prostiru od 3840 km do 16000 km iznad površine Zemlje. Te pojaseve čine uglavnom elektroni, protoni i neka atomska jezgra, koji potiču sa Sunca. Naime, poznato je da spoljašnji delovi Sunčeve atmosfere stalno gube masu u obliku Sunčevog vetra, struje naelektrisanih čestica izbačene velikom brzinom iz viših slojeva Sunčeve atmosfere. Kad te čestice stignu u blizinu Zemlje na njih počinje da deluje Zemljino magnetno polje, koje ih zarobi u njenoj atmosferi. Te čestice su od tada prisiljene da stalno osciluju između severnog i južnog magnetnog pola. Kad dođe do erupcija na Suncu, do Zemljine atmosfere stigne veći broj naelektrisanih čestica, koje tada poremete već postojeće čestice. Tada neke naelektrisane čestice, prateći linije magnetnog polja, bivaju usmerene ka magnetnim polovima. One se tada kreću ubrzano spiralno oko linija magnetnog polja usled čega emituju svetlost, koja predstavlja polarnu svetlost. U periodima pojačane Sunčeve aktivnosti pojačan je i intenzitet polarne svetlosti, pa se u takvim slučajevima taj prirodni fenomen može videti i na manjim geografskim širinama.


polarna s slika2