Vuk Stefanović Karadžić


v. s. karadzic Rođen je 6. novembra 1787. u Tršiću pored Loznice. Bio je srpski gramatičar, leksikograf, skupljač narodne književnosti, književni kritičar, prevodilac, etnograf, istoričar i reformator književnog jezika i pravopisa, jedna od najznamenitijih ličnosti srpske književnosti i kulture. Osnove pismenosti stekao je u školi u Loznici i manastiru Tronoši. Učestvovao je u Prvom srpskom ustanku kao pisar i činovnik u Negotinskoj krajini, a nakon sloma ustanka preselio se u Beč, 1813. godine. Tu je upoznao Jerneja Kopitara, cenzora slovenskih knjiga u Beču, na čiji je podsticaj krenuo u prikupljanje srpskih narodnih pesama, reformu ćirilice i borbu za uvođenje narodnog jezika u srpsku književnost. Vukovim reformama uveden je fonetski pravopis u srpski jezik, koji je potisnuo slavenosrpski jezik, koji je u to vreme bio jezik obrazovanih ljudi. Godine 1814. objavio je prvu srpsku gramatiku, Pismenica serbskog jezika, i zbirku narodnih pesama Mala prostonarodna slaveno-serbska pjesnarica, u kojoj se našlo oko stotinu lirskih i šest epskih pesama. Naredne godine objavio je zbirku narodnih pesama Narodna serbska pesnarica, a nekoliko godina kasnije, 1818, objavio je Srpski rječnik, prvo delo pisano narodnim književnim jezikom, i tako postavio temelje srpske leksikografije. Predano je radio na skupljanju narodnih pesama, priča, umotvorina i etnografske građe, koje je potom i objavio u knjigama Narodne srpske pripovijetke (1821), Narodne srpske pjesme I–IV (1823, 1833), Narodne srpske poslovice (1836), Kovčežić za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona (1849), Srpske narodne poslovice i druge različne kao one u običaj uzete riječi (1849).

Vuk je za života stekao znatan broj prijatelja među tadašnjim najznačajnijim predstavnicima evropske kulture (Gete, braća Grim, Turgenjev, Žukovski i drugi) i sledbenike kao što su Petar Petrović Njegoš, Đura Daničić, Branko Radičević, Sima Milutinović Sarajlija i drugi. Sa svojim neistomišljenicima vodio je vrlo žučne polemike oko reforme književnog jezika i pogleda na književno stvaranje. Vuk je svojim radom izvršio ogroman uticaj na dalji tok srpske književnosti, posebno na romantizam šezdesetih godina XIX veka. U najznačajnija dela objavljena nakon njegove smrti ubrajaju se Život i običaji naroda srpskog (1867), Skupljeni gramatički i polemički spisi I–III (1894–1896), Skupljeni istorijski i etnografski spisi I (1898), Vukova prepiska I–VII (1907–1913). Umro je 7. februara 1864. u Beču.