Rimska mitologija


Osvajanje zemalja koje opasuju Sredozemno more (što je istorijsko događanje od najvećeg značaja, gotovo potpuno dovršeno do Hristovog rođenja) stvorilo je od carskog Rima metropolu drevnoga sveta, a ujedno i naslednika nekoliko mitoloških tradicija. I dok se niko nije mogao suprotstaviti napredovanju rimskih legija, pokoreni narodi su, na svoje veliko iznenađenje, uviđali da su građani Rima potpuno bespomoćni pred stranim religijama. To se naročito odnosilo na odnos Grčke i Rima. Proces asimilacije otpočeo je u drugoj polovini IV veka stare ere, kada je Rim, kao najveća sila u Italiji, došao u dodir sa gradovima-državama grčkoga sveta. Skorojevićki Rim izjedao se zbog nedostatka tradicije, nepostojanja slavne prošlosti ispunjene bogovima i junacima, a njegovim povesničarima palo je u zadatak da stvore hronologiju dostojnu rimske veličine. Oni su tu dužnost i ispunili, a Rim je konačno dobio nacionalnu tradiciju koja je sezala sve do Trojanskog rata, tradiciju celovitu i skladnu mahom zato što su se rimski istoričari trudili da je takvom učine. Maštovita legenda o poreklu Rimljana dobila je državno priznanje 239. stare ere, kada je Senat odlučio da zaštiti Akarnanjane, koje su stalno napadali Etolci, zato što se od svih Grka samo Akarnanjani nisu neprijateljski odnosili prema Trojancima, navodnim precima rimskoga naroda. Klasičnu obradu tog mita imamo u Vergilijevoj Enejidi, spevanoj u slavu Avgustovog ustanovljenja Carstva 27. stare ere.

Bilo je i drugih uticaja na rane Rimljane. U susedstvu su im se nalazili glavni suparnici, Etrurci i Kartaginjani. „Moć Etruraca, pre uspona Rimljana”, pisao je istoričar Livije, savremenik Vergilijev, „prostirala se širom kopna i mora… od Alpa do Sicilijanskog tesnaca”. Samim Rimom nekada su vladali etrurski kraljevi, a Rimljani su bili svesni uloge Etrurije u širenju grčke i zapadnoazijske kulture među italskim narodima. Zbog našeg današnjeg nepoznavanja etrurskog jezika, ne možemo donositi nikakve konačne sudove. Ne znamo gde se tačno nalazila prapostojbina Etruraca, mada je to verovatno bila Mala Azija. Poznati su nam etrurska veština gatanja iz utrobe žrtvenih životinja te imena etrurskih bogova, ali to je uglavnom sve. Više se zna o Kartagini, koloniji koju su 814. stare ere osnovali Feničani, ali je njen uticaj na Rim bio potpuno negativan i može se sažeti u jednu jedinu reč: Hanibal. Muke koje su Rimljani pretrpeli zbog njegovog pohoda – petnaest godina poraza i pustošenja (218–203. stare ere) – usadili su u njih strah od velikih sila u opasnoj blizini Apeninskog poluostrva. Rim je nastojao da nadzire Sredozemlje, obrušavajući se na svaku državu koja bi pokazala znake osamostaljivanja. Čak je 146. stare ere razorio već oslabljene gradove Kartaginu i Korint. Posledica takve politike bila je propast Rimske republike i osnivanje Rimskog carstva.

Najveći deo rimske mitologije već odavno je pao u zaborav. Ono što je od nje sačuvano u literarnim izvorima, posebno kod pesnika i istoričara Avgustovog doba, do te mere je zaodenuto u ruho grčkog mita da deluje kao veštačka tvorevina, kao pseudomitologija. Zato je u nauci dugo vladalo uverenje da Rimljani nisu ostvarili svojevrsnu mitologiju ili da su, zasenjeni lepotom grčkog mita, veoma rano zapostavili i zaboravili svoja predanja o bogovima i herojima. Tek poslednjih decenija XX veka temeljito su preispitani svi literarni i arheološki izvori da bi se pronašli elementi za celovitu rekonstrukciju rimskog mita. Ti napori nisu ostali bez rezultata, ali su katkad vodili u preterivanja, posebno kad se nastojalo da se po svaku cenu dokaže da je rimska mitologija veoma rano nastala.


rimska mitologija slika


Svi oni koji proučavaju rimske mitove suočeni su sa činjenicom da je izvorna građa po obimu neznatna i da je kasnog datuma. Ono što čini jezgro rimske mitologije – legende o Enejinom dolasku u Lacijum i o osnivanju Rima – najpre je pomenuto u grčkim literarnim izvorima. Da će Eneja produžiti trojansku kraljevsku lozu znao je već Homer, Stesihor (oko 550. stare ere) pominjao je i njegov odlazak iz razorene Troje, a Helaniku sa Lezbosa (oko 500. stare ere) bila je poznata i priča o Odisejevom i Enejinom dolasku u Lacijum. Tek je, međutim, Timej iz Tauromenija na Siciliji (oko 356–260. stare ere) pokazao stvarno interesovanje za rimske starine. U svojoj Istoriji on je prvi oduševljeno pisao o Eneji, koji iz razorene Troje, umesto blaga, iznosi na leđima starog oca i predačke bogove. Čini se da su Rimljani samo zahvaljujući Helanikovom delu utvrdili veru u svoje trojansko poreklo. U spevu Aleksandra (oko 295. stare ere) grčki pesnik Likofron ne samo da povezuje Eneju sa Lacijumom već anticipira i ideju o budućem usponu i slavi Rima. Malo je verovatno da su Rimljani prihvatili te grčke priče pre III veka stare ere, jer se pretpostavka da je Apije Klaudije, pionir rimske književnosti, formulisao mitologiju Rima već krajem IV veka stare ere ne temelji ni na jednom pouzdanom podatku. Ono što se na osnovu sačuvanih fragmenata zna o stvaralaštvu najstarijih rimskih pesnika – Livija Andronika, Nevija i Enija – samo pokazuje da su Rimljani šire upoznali grčku mitologiju krajem III i početkom II veka stare ere. Livije Andronik (oko 280–204. stare ere), koji je preveo Homerovu Odiseju i napisao veći broj tragedija sa temama iz trojanskog ciklusa i mita o Perseju, često je grčka božanstva zamenjivao italskim. U stvaralaštvo Nevija i Enija uključena su i neka italska i rimska predanja. Zna se da je Nevije (oko 270–201. stare ere) pisao drame sa tematikom iz rimske istorije i da je u preteksti Romul zamenio grčki mit rimskom legendom.

Kako se na osnovu sačuvanih literarnih izvora ne može dokazati da je rimska mitologija originalna i da je nastala pre III veka stare ere, stručnjaci danas pokušavaju da pomoću arheoloških podataka i religijskih činjenica rekonstruišu njene prvobitne sadržaje i njen razvoj. Potrebno je, međutim, odmah istaći da se tim istraživanjima zalazi u sferu manje ili više prihvatljivih pretpostavki. Arheološka građa pruža određene podatke o formiranju italskih plemena i naroda, ali ne sadrži ni brojna ni pouzdana svedočanstva o italskoj mitologiji.

Ako se ne ide za nagađanjima već za činjenicama, pouzdano se mogu ustanoviti samo tri faktora koji uspostavljaju rimsku mitologiju: istorija samog Rima, grčka civilizacija koja je od VIII do III veka stare ere cvetala u južnoj Italiji i na Siciliji, kao i prevlast Etruraca u Lacijumu tokom VI veka stare ere. Ti faktori gotovo bez ostatka objašnjavaju sve glavne osobenosti rimske mitologije: njenu izrazitu zavisnost od političke istorije, snažnu povezanost sa religijskim obredima i prenaglašenu moralnost.

Rimska mitologija je do te mere usmerena na istoriju da u njoj gotovo da i nema mitova o bogovima; božanstva su jedino dosudila sjajnu budućnost Rimu, blistavu istorijsku perspektivu, u kojoj će glavnu ulogu imati junaci „bez mane i straha”, besprekorni sinovi otadžbine i osnivači gradova ili značajnih institucija. To nije odlika ni grčke, ni keltske, ni germanske već jedino rimske mitologije. To znači da tu mitologiju ne konstituiše indoevropsko nasleđe i staroitalska mediteranska tradicija, već prvenstveno okolnosti pod kojima se razvijala rimska država. Tri osnovne razvojne faze u dugoj istoriji Rima, i to Rim–selo, Rim–grad, Rim – metropola sveta, jasno se uočavaju u rimskoj religiji, a i u mitologiji, koja je bezbrojnim nitima bila za nju vezana.


rimska mitologija slika1


Religija i mitologija

Ranom rimskom religijom gospodare sile koje vladaju zasejanim poljima, koje pune žitnice ili štite posede (mani, penati, lari). Celokupni sistem najstarijih rimskih religioznih predstava vezan je za aktivnosti zemljoradnika i pastira ili za mesta sa kojima oni dolaze u dodir u svakodnevnom životu. To su na prvom mestu zasejane njive (lari), zatim setva (Saturn), žetva (Konsus, Opa), sve rastinje i plodovi (Pomona), šume (Faun), reke (Volturno) i, najzad, sama kuća (Vesta, Janus). Ako se tome doda velik broj božanskih sila obuhvaćenih pojmom „indigeti” (božanstva ograničenih funkcija, koja su prizivana pri pojedinim događajima ili poslovima; njihova imena najčešće označavaju konkretne radnje), tada se može zaključiti da nije bilo nijedne značajnije pojave ili aktivnosti koja ne bi bila pod zaštitom određenog boga ili boginje. Međutim, taj veliki broj bogova ne podrazumeva složenu religioznost i razvijenu mitologiju. Svi ti bogovi lišeni su individualnih crta, a između njih nije uspostavljena nikakva genealoška veza. To znači da se za njih nisu mogli vezivati posebni mitovi niti kosmogonijski ili teogonijski sistemi.

Brojne činjenice iz rimske religije jasno pokazuju da su Rimljani u vreme poslednjih kraljeva i u prvim decenijama Republike bili spremni da od tuđina prihvate pojedine bogove, ali ne i mitologiju. Početkom V veka stare ere, u vreme nestašice žita, na Aventinu je podignut hram Cereri, Liberu i Liberi, u stvari grčkoj božanskoj trijadi – Demetri, Dionisu i Kori. U toj aventinskoj trijadi nisu, kao u odgovarajućoj grčkoj, međusobno povezane Cerera i Libera (Demetra i Kora) već Liber i Libera (Dionis i Kora). Istovremeno je uveden i kult grčkog Hermesa, koji je u Rimu, pod imenom Merkur, poštovan isključivo kao bog trgovine. Od Dioskura poštovan je samo Kastor, a Apolonu je 431. stare ere podignut hram, ali ne kao bogu koji predvodi muze i koji proriče, već samo kao bogu – lekaru. Sve to pokazuje da su grčka božanstva u Rimu rado prihvaćena, ali ne i priče koje su u grčkom svetu o njima kazivane.

Nastanak rimske mitologije

U nauci se uvek isticalo, a to se čini i danas, da je rimska mitologija, za razliku od grčke, tesno povezana sa religijom i kultom. Ako se to mišljenje prihvati kao tačno, tada se već i na osnovu istorije rimske religije može zaključiti da Rimljani sve do kraja III ili početka II veka stare ere nisu ispredali nikakve priče o svojim bogovima. Samo mitovi koji objašnjavaju poreklo pojedinih praznika i rituala mogli su nastati znatno ranije, i to onim hronološkim redosledom koji se može utvrditi na osnovu proučavanja istorije rimske religije. Ti etiološki mitovi pretežno su izvorni. Ostaje, međutim, nerešen problem nastanka mitova o osnivanju Rima, kao i o junacima iz legendarne prošlosti. Rimski državnik i književnik Katon Stariji, koji je svim silama nastojao da rimsku tradiciju suprotstavi grčkim uticajima, pominje pesme u kojima su stari Latini slavili dela i vrline značajnih ljudi. Ako su te pesme i postojale, ostaje, međutim, i dalje neizvesno da li su ličnosti koje su u njima opevane bile ugledni ljudi ili mitski heroji. S druge strane, pretpostavka da je rimsko plemstvo čuvalo prastaru italsku tradiciju u svojim porodičnim hronikama, čak i kad bi se pokazala tačnom, dokazivala bi samo postojanje individualnog mita. Živa, opšteprihvaćena mitologija nije, međutim, u Rimu posvedočena pre početka punskih ratova. Ta činjenica ne obezvređuje rimski mit već, naprotiv, utvrđuje njegovu osobenost i visoku vrednost. Punski ratovi su za jedan mlad narod bili veliko iskušenje, pitanje života ili smrti. Oni su za Rimljane imali isti značaj koji su za Grke imale velika egejska i dorska seoba. U oba je slučaja jedan narod razvio sve sposobnosti svog duha, a među njima i mitotvorstvo, kako bi se suprotstavio istorijskom događaju koji je pretio nacionalnom katastrofom. I Grci i Rimljani tražili su tad oko sebe i iza sebe sve što bi im moglo pomoći, ali kako njihova sadašnjica i njihova prošlost nisu bile iste, oni su ostvarili i različite mitologije. U razdoblju od XII do VIII veka stare ere Grci su se našli u kulturno-istorijskoj izolaciji, a za sobom su imali sopstvenu slavnu istoriju, koja im je jedino mogla pružiti građu za stvaranje mitologije. Rimljani su, međutim, u vreme prva dva punska rata bili okruženi zrelim plodovima grčke i etrurske kulture, a iza njih je stajala samo kratka i nejasna istorija. Te razlike morale su da uspostave i dve, u mnogo čemu oprečne mitologije: dok su Grci oblikovali mit od elemenata svoje stvarne istorije, Rimljani su od elemenata tuđinskih mitova izgradili sopstvenu istoriju. Mikenski kralj Agamemnon ima isto toliko veze sa Agamemnonom iz Ilijade koliko i Eneja iz grčkog mita sa istoimenim junakom iz Vergilijeve Enejide. Od preoblikovanja te vrste sastoji se gotovo i cela rimska mitologija.


Literatura:
1. Dragoslav Srejović – Aleksandrina Cermanović-Kuzmanović, Rečnik grčke i rimske mitologije, drugo izdanje, Beograd: Srpska književna zadruga, 1987
2. Artur Koterel, Rečnik svetske mitologije, Beograd: Nolit, 1998