Emil Zola


e. zola Rođen je 2. aprila 1840. u Parizu. Bio je francuski pisac i kritičar. Radio je u izdavačkoj kući u Parizu nekoliko godina tokom šezdesetih godina XIX veka, dok se nije probio kao pisac. U jezivom romanu Tereza Raken (1867), po prvi put je sproveo svoje naučne teorije o tome da karakter određuju nasleđe i okruženje. Ove ideje su od njega načinile osnivača naturalizma u književnosti. Godine 1870. započeo je ambiciozni projekat, po kojem je i najpoznatiji, ciklus Rugon-Makarovi, prirodna i društvena istorija jedne porodice pod Drugim carstvom (1871–1893), niz od dvadeset romana koji svedoče o francuskom životu kroz živote članova mnogobrojne porodice Rugon-Makarovi. U svakom od tih romana, glavni junak je jedan od članova porodice Rugon-Makarovi, ali, istovremeno, druga je društvena sredina i društveni sloj u koje bi ih dovele peripetije njihovih života. U taj ciklus, između ostalih, spadaju Trbuh Pariza (1873); Jazbina (1877), studija o alkoholizmu, koja je među njegovim najuspešnijim i najpopularnijim romanima; Nana (1880); Žerminal (1885), njegovo remek-delo; i Čovek zver (1890). Među drugim njegovim delima su dva kraća ciklusa romana i rasprave koje objašnjavaju njegove teorije o umetnosti, uključujući Eksperimentalni roman (1880).

Zola je poznat i po umešanosti u aferu Drajfus, naročito po tekstu pod naslovom „Optužujem” (J’accuse). Taj tekst objavljen je u formi otvorenog pisma upućenog tadašnjem predsedniku Francuske Feliksu Foru. U tom pismu, objavljenom 13. januara 1898. na naslovnoj strani francuskog dnevnog lista L’aurore, optužio je francusku vladu za antisemitizam i montirani proces protiv francuskog kapetana jevrejskog porekla Alfreda Drajfusa, koji je 1894. pod optužbom za veleizdaju uhapšen u Parizu i lažno optužen da je Nemačkoj prodavao vojne tajne. Zola je zbog tog pisma bio optužen za klevetu i 23. februara 1898. osuđen na godinu dana zatvora. Umro je 29. septembra 1902. u Parizu, pod sumnjivim okolnostima, ugušivši se u gasu ugljen-monoksida dok je spavao.