Vojislav Ilić


v. ilic Rođen je 14. aprila 1862. u Beogradu. Bio je srpski pesnik, začetnik simbolizma u srpskoj poeziji i preteča modernih srpskih pesnika XX veka. Rođen u uglednoj porodici pesnika Jovana Ilića, u čijoj kući su se okupljali najznačajniji književni stvaraoci tog doba, rano je došao u dodir sa literarnim svetom. Školu je napustio posle trećeg razreda gimnazije zbog slabog uspeha. Kasnije je na svoju ruku pohađao predavanja u Velikoj školi, aktivno učestvovao u književnom i političkom životu studentske omladine, ali ispite nije polagao. Njegovom obrazovanju je pomoglo što mu je dom bio stecište književnika i pesnika. Radio je kao korektor Državne štamparije, pisar Ministarstva unutrašnjih poslova, učitelj i diplomatski činovnik u Prištini i Solunu. Ilić je u srpskom pesništvu izvršio odlučan raskid sa romantizmom. U nekim pesmama on je bio glasnik naprednih ideja svog doba, oštar kritičar društvenih i političkih izopačenosti. U srpskoj poeziji XX veka, u koju je uneo niz novina (u pogledu izraza, stiha, pesničkih slika i motiva), Ilić predstavlja prekretnicu u njenom razvoju. Tipičan je predstavnik parnasovske težnje u srpskoj poeziji druge polovine XIX veka, o čemu svedoče najbitnije odlike njegove poezije – distanciranost od početne inspiracije, preciznost i raskoš pesničkih slika, rafiniran i bogat izraz i majstorski harmonizovan pesnički ritam.

Iako je pisao kratko vreme, svega petnaestak godina, ostavio je obimno i raznovrsno delo. Svoj kritički stav prema društvu izražavao je satiričnim pesmama (Maskenbal na Rudniku, Već se kupe, Građanska vrlina i dr.). Njegova zbirka Pesme objavljena je 1887–1889. u dva izdanja, a nakon smrti celovita izdanja zbirke objavljena su 1907, 1909. i 1961. godine. U njegove najpoznatije pesme spadaju: Ispovest, U poznu jesen, Omorika, Poslednji gost, Laku noć, Molitva. Nekoliko slabih proznih pokušaja pokazuje da je Ilić, slično B. Radičeviću i J. J. Zmaju, bio prvenstveno pesnik, da je umeo dobro da piše samo u stihu. Ostavio je za sobom niz podražavalaca koji su činili „Vojislavljevu pesničku školu”, a najdarovitiji među njima, Jovan Dučić, nastavio je Ilićev put ka modernizaciji srpske poezije na početku XX veka. Umro je 21. januara 1894. u Beogradu.