Samoglasnici i suglasnici


U srpskom jeziku postoji trideset glasova, a svakom glasu odgovara jedno slovo (pisani znak). Svi glasovi dele se u dve grupe:
1. samoglasnici ili vokali: a, e, i, o, u
2. suglasnici, koji se dele na:
1) konsonante: b, c, č, ć, d, dž, đ, f, g, h, k, p, s, š, t, z, ž
2) sonante ili glasnike: j, l, lj, m, n, nj, r, v

Samoglasnici su tonovi, nelokalizovani su i vazdušna struja pri njihovom izgovoru ne nailazi na prepreku. Konsonanti su šumovi, a pri njihovom izgovoru vazdušna struja nailazi na prepreku. Sonanti su mešavina šumova i tonova, pomalo su slični samoglasnicima jer pri njihovom izgovoru vazdušna struja prolazi neometano preko prepreka, pa su vrlo zvučni. Svi samoglasnici i sonanti su zvučni, dok konsonanti mogu biti i zvučni i bezvučni:
1. zvučni konsonanti: b, d, dž, đ, g, z, ž
2. bezvučni konsonanti: c, č, ć, f, h, k, p, s, š, t

To znači da u srpskom jeziku postoji dvadeset zvučnih i deset bezvučnih glasova.

Samoglasnici

Samoglasnici su oni glasovi koji zvuče kao tonovi i koji se mogu pevati. Pri izgovoru vazdušna struja ne nailazi na prepreke u ustima i slobodno prolazi. Posebna funkcija samoglasnika je sposobnost da grade slog. Pravih samoglasnika ima pet: a, e, i, o, u. Međutim, i glas r može da preuzme ulogu samoglasnika, i tada se naziva slogotvorno r. Ono je tada nosilac sloga: drvo, krst, mrk, prst.

Svi samoglasnici su zvučni, a po mestu tvorbe (izgovora) dele se na:
1. srednji niski samoglasnik (a)
2. prednji srednji samoglasnik (e)
3. prednji visoki samoglasnik (i)
4. zadnji srednji samoglasnik (o)
5. zadnji visoki samoglasnik (u)

Kada se izgovaraju samoglasnici, jezik se može kretati vodoravno ili uspravno. U prvom slučaju može zauzeti prednji, srednji ili zadnji položaj, a u drugom visoki, srednji ili niski položaj. Podela samoglasnika po mestu tvorbe izvedena je u zavisnosti od kombinacije tih položaja.

Suglasnici

Suglasnik je glas pri čijoj se artikulaciji čuje šum ili prasak izazvan preprekom (tesnacem ili pregradom) koju vazdušnoj struji stvaraju govorni organi. Za razliku od samoglasnika, suglasnici ne mogu da se pevaju jer pri njihovom izgovaranju vazdušna struja nailazi na potpune ili delimične prepreke u ustima. Suglasnici sami za sebe ne mogu činiti slog. Ima ih dvadeset pet: b, c, č, ć, d, dž, đ, f, g, h, j, k, l, lj, m, n, nj, p, r, s, š, t, v, z, ž.

Suglasnici se mogu podeliti na tri načina:
1. prema zvučnosti:
1) zvučni: b, d, g, z, ž, dž, đ
2) bezvučni: p, t, k, s, š, f, h, c, č, ć

2. prema mestu tvorbe:
1) usneni (labijalni): p, b, m
2) usnenozubni (labiodentalni): f, v
3) zubni (dentalni): t, d, c, s, z
4) nadzubni (alveolarni): n, l, r
5) prednjonepčani meki (palatalni): ć, đ, nj, lj, j
6) prednjonepčani tvrdi (prepalatalni): š, ž, č, dž
7) zadnjonepčani (velarni): k, g, h

3. prema načinu tvorbe:
1) praskavi (plozivi): p, b, t, d, k, g
2) strujni (frikativi): f, s, z, š, ž, h
3) sliveni (afrikate): c, č, dž, ć, đ
4) nosni (nazali): m, n, nj
5) bočni (laterali): l, lj
6) treperni (vibranti): r
7) poluvokali (aproksimanti): j, v