Mesec februar


Februar je drugi mesec u godini i u julijanskom i u gregorijanskom kalendaru. Jedini je mesec koji ima manje od 30 dana: u prostoj (običnoj) godini ima 28 dana, a u prestupnoj godini – 29. Taj mesec nije postojao sve dok ga Numa Pompilije (753–673. pre n. e.), drugi od sedam rimskih kraljeva, nije dodao u kalendarsku godinu. Otkako je počeo da se upotrebljava, februar je reformatorima kalendara služio kao podesno mesto gde mogu da koriguju greške u računanju vremena koje su pravili njihovu prethodnici, kao i da vrše druge ispravke kalendara. Tako se broj njegovih dana često menjao, sve do 44. pre n. e., kada je dobio konačan broj dana.

U najranije doba starog Rima, odnosno u doba prvog rimskog kralja Romula, kalendar je imao svega deset meseci: šest meseci je trajalo po 30 dana, a četiri po 31 dan. Godina, koja je trajala 304 dana, počinjala je 1. marta, a završavala se 31. decembra. Januar i februar uopšte nisu postojali jer su u starom Rimu smatrali da je zima bez mesečnih perioda. Nakon decembra dolazio je period koji se jednostavno nije računao, tj. dani se nisu brojali sve do dolaska lepšeg vremena i početka marta. Da bi popunio tu prazninu za vreme zime, Numa Pompilije je odlučio da kalendaru doda još dva meseca, januar i februar, ali tako da kalendarska godina traje 354 dana. Naime, stari Rimljani su računali vreme prema Mesečevim menama, tako da je tada u upotrebi bio lunarni kalendar, tj. kalendar usklađen sa Mesečevim menama (period između uzastopnog ponavljanja Mesečevih mena traje 29,53 dana). Godina po lunarnom kalendaru traje otprilike baš toliko: 29,53 x 12 = 354,36 dana. Da bi dobio dovoljan broj dana za ta dva dodatna meseca, Numa Pompilije je od svakog meseca koji je trajao 30 dana oduzeo po jedan dan, pa je za dva nova meseca ostalo 56 dana. Oba dodatna meseca, dakle, trebalo je da traju po 28 dana. Međutim, u to vreme Rimljani su zbog sujeverja izbegavali parne brojeve, pa je januaru dodat još jedan dan. Februar je, ipak, ostao na 28 dana, jer iako se radilo o parnom broju, smatralo se da je to u redu zato što se toga meseca slavio godišnji praznik čišćenja i pokajanja, kao rimska svetkovina posvećena kultu mrtvih (po tom prazniku, koji se zvao februa, drugi mesec u godini dobio je ime februarius). Tako je taj kalendar umesto predviđenih 354 dana imao jedan dan više – 355. Po mesecima to je izgledalo ovako: mart, maj, jul i oktobar imali su po 31 dan, januar, april, jun, avgust, septembar, novembar i decembar po 29 dana, dok je februar, koji je dugo bio poslednji mesec u godini, imao 28 dana.

Međutim, godina po tom kalendaru bila je za nekih deset dana i nekoliko sati kraća od tropske (prave) godine i zato je trebalo povremeno produžavati godinu umetanjem dodatnih dana. Novi dani, podrazumeva se, dodavani su u – februar. Svake druge godine između 23. i 24. februara dodavan je još jedan mesec koji se zvao mercedonius, a koji se sastojao jednom od 27, a drugi put od 28 dana. S obzirom na tu činjenicu, nije nimalo čudno što je i taj kalendar pretrpeo reformu.

Prema savetima Sosigena, grčkog astronoma iz Aleksandrije, Julije Cezar je 45. pre n. e. reformisao računanje vremena i od tada se kalendar pravi prema kretanju Sunca (solarni kalendar). Prvo je trebalo dodati nekoliko dana kako bi se kalendar uskladio sa prirodnim pojavama. Ti dani su, naravno, umetnuti u februar. Pošto je godina po tom kalendaru kraća od prave godine, odlučeno je da svaka četvrta godina bude prestupna, tj. da se svakoj četvrtoj godini dodaje po jedan dan. Taj dan se dodaje, naravno, opet februaru. U to vreme mnogi meseci su pretrpeli izvesne promene, pa je i februar postao duži za jedan dan i imao je 29 dana, 30 prestupne godine. Još jedna novina bila je ta da je godina umesto 1. marta (martovske kalende) počinjala 1. januara. Time je februar, umesto poslednji, postao drugi mesec u godini. Pošto je Julije Cezar izvršio reformu kalendara, on je nazvan julijanski kalendar.

Naredne godine (44. pre n. e.) rimski senat je doneo odluku da mesec quintilis dobije naziv julius (jul), u čast Julija Cezara, a 8. godine mesec sextilis promenio je ime u augustus (avgust), po Cezarovom usvojenom sinu i nasledniku Oktavijanu Avgustu. Problem je nastao zato što je avgust imao „samo” 30 dana, a jul 31 dan, što je rešeno tako što je od februara uzet jedan dan i dodat avgustu. I tada se opet pojavio problem, jer su se tri meseca od po 31 dan – jul, avgust i septembar – našla jedan do drugog. Zato je odlučeno da septembar i novembar umesto po 31 dan imaju po 30 dana, a da oktobar i decembar imaju po 31 dan umesto 30 dana. Tako je ponovo uspostavljena bar nekakva ujednačenost: dva uzastopna letnja meseca, jul i avgust, imaju po 31 dan, kao i dva uzastopna zimska meseca, decembar i januar.