Pluton


Pluton je imao status devete planete Sunčevog sistema do 24. avgusta 2006. godine, kada je Međunarodna astronomska unija odlučila da promeni klasifikaciju tog nebeskog tela. Zbog svog malog prečnika (samo 2302 km) i veoma ekscentrične orbite, Pluton je preklasifikovan u patuljastu planetu. On se ne uklapa dobro ni u jednu grupu planeta i predstavlja zasebnu kategoriju. Nije ga moguće izbliza proučiti, tako da je ono što se zna o njemu rezultat posmatranja sa Zemlje ili iz njene orbite, putem snimaka načinjenih Hablovim svemirskim teleskopom. Uprkos oskudnim podacima o Plutonu, on privlači posebnu pažnju jedinstvenom orbitom, nagibom ose rotacije i položajem u Kojperovom pojasu. Pluton je otkrio američki astronom amater Klajd Tombo, 18. februara 1930. godine.

Po jednoj teoriji, Pluton je u stvari odbegli Neptunov satelit. U prilog tome ide i činjenica da Triton obilazi Neptun u smeru suprotnom od smera kretanja svih velikih satelita drugih planeta. Naime, neki astronomi smatraju da su Pluton i Triton obilazili oko Neptuna u pravom smeru, tj. suprotno od smera kretanja kazaljke. Ali, po toj teoriji, sateliti su se nalazili na putanjama koje su dovele do uzajamnog gravitacionog privlačenje, što je postepeno remetilo njihovo kretanje. Konačno, došlo je do sudara ta dva satelita, pri čemu je teži Triton počeo da se kreće oko Neptuna suprotnim smerom, dok je lakši Pluton odbačen u prazan prostor, kao samostalna planeta.


p pluton slika


Pluton je bio najdalja planeta od Sunca, i ubedljivo najmanji od svih planeta i po masi i po veličini. Oko svoje ose, koja ima nagib 122,53°, okrene se za 6,4 zemaljska dana, a njegova orbita oko Sunca primetno je elipsasta i nagnuta pod uglom od 17° u odnosu na orbitalnu ravan ostalih planeta. Oko Sunca obiđe za 248,027 zemaljskih godina, na srednjem rastojanju od 5,9 × 109 km, po veoma čudnoj putanji. Naime, tokom svoje revolucije Pluton je gotovo 20 godina bliži Suncu nego Neptun (takvi uslovi bili su između januara 1979. i marta 1999. godine), a iako izgleda da se njihove putanje ukrštaju, Pluton i Neptun ne mogu nikad da se sudare.


pluton slika 1


Atmosfera

Prilikom posmatranja prolaska Plutona preko diska jedne slabe zvezde u sazvežđu Device, 9. jula 1988. godine, utvrđeno je da Pluton ima atmosferu. To je bilo veoma neobično otkriće, budući da je Pluton relativno malo telo čija gravitacija ne može da spreči rasturanje atmosfere u okolni prostor. Međutim, Pluton je uspeo da sačuva atmosferu zahvaljujući svojoj ekscentričnoj orbiti. Naime, kad se Pluton udaljava od Sunca, zimi, njegova veoma retka atmosfera se ledi i pada na tlo, dok se leti njegova površina topi i isparava, i tako ponovo formira gasoviti omotač. Pretpostavljalo se da se atmosfera sastoji uglavnom od neona, ali su novija istraživanja pokazala da se ona sastoji od azota i metana.

Struktura

O Plutonu se zna vrlo malo, ali je Hablovim svemirskim teleskopom utvrđeno da mu je površina prekrivena zaleđenom mešavinom azota i metana. Po prisustvu čvrstog metana zna se da mu je temperatura niža od −203 °C, mada se ona menja u zavisnosti od položaja Plutona duž orbite, na kojoj on može biti od četiri do sedam milijardi kilometara udaljen od Sunca. Naučnici su proračunima utvrdili da se 75% Plutona sastoji od mešavine stena i leda. Ta ledena površina sastavljena je od 98% azota, dok preostalih 2% čine očvrsli metan i ugljen-monoksid u tragovima. Pored velikih količina zaleđenog azota, Pluton ima proste molekule koji sadrže vodonik i kiseonik, osnovne gradivne elemente živog sveta.

Kora te patuljaste planete sačinjena je od metana i vode zaleđene na površini. Omotač, debljine oko 920 km, takođe čini zaleđena voda. Veruje se da je jezgro, prečnika 434 km, slično Zemljinom i da se sastoji od gvožđa, nikla i silikata.

Prirodni sateliti

Pluton ima pet satelita – pored najvećeg Harona, otkrivenog 1978, oko njega kruže još četiri satelita: Nikta, Hidra (otkriveni 2005), Kerber (2011) i Stiks (2012). Pluton i njegov najveći satelit Haron imaju veoma poseban odnos. Često se nazivaju dvojnom planetom – prečnik Harona (1212 km) otprilike je upola manji od prečnika Plutona, a imaju i sinhronizovane orbite, tako da su uvek okrenuti jedan prema drugom istom stranom. Prema jednoj teoriji, Haron je nastao od materije otrgnute od Plutona u nekom sudaru, čime se objašnjava i poreklo Zemljinog satelita Meseca.

Misija „Novi horizonti”

„Novi horizonti” (New Horizons) naziv je svemirske sonde američke svemirske agencije NASA koja je lansirana 19. januara 2006. godine. Planirano je da ta misija istraži jedinu planetu Sunčevog sistema koju do tada nije posetila nijedna istraživačka sonda. Kada je sonda lansirana, Pluton je i dalje bio klasifikovan kao planeta, ali je nekoliko meseci nakon toga preklasifikovan u patuljastu planetu. Ta istraživačka sonda je sredinom 2015. godine prošla pored Plutona i njegovih meseca i postala prva sonda koja je iz blizine ispitala nekada najudaljeniju planetu Sunčevog sistema. Planirano je da sonda, nakon što proleti pored Plutona, ispita još neke od objekata u Kojperovom pojasu ako budu dovoljno blizu trajektoriji kojom se ona kreće.


Osnovni podaci
• Srednja udaljenost od Sunca: 5 906 440 628 km
• Ekvatorijalni poluprečnik: 1151 km
• Masa: 1,309 × 1022 kg
• Gustina: 2,05 g/cm3
• Površinska gravitacija: 0,66 m/s2
• Period rotacije: 6,38675 zemaljskih dana
• Period revolucije: 248,027 zemaljskih godina
• Srednja orbitalna brzina: 16809 km/h
• Prirodni sateliti: 5
• Prstenovi: ne