Ajant – mitologija


Ime dvojice grčkih junaka, učesnika u Trojanskom ratu, koji su zbog razlika u visini i karakteru nazvani Veliki Ajant i Mali Ajant.

Veliki Ajant je Telamonov i Peribejin sin, Eakov unuk i Zevsov praunuk, kralj ostrva Salamine. Kad je Herakle došao na Salaminu da pozove Telamona u rat protiv trojanskog kralja Laomedonta, zatekao je prijatelja za trpezom. Telamon je gostu ponudio pehar vina, a Herakle se tada obratio Zevsu sa molbom da domaćinu podari sina, snažnog kao lav. Zevs je odmah poslao orla kao znamenje da će Heraklova želja biti ispunjena; stoga je dete, koje je Peribeja ubrzo rodila, dobilo ime Ajant (aetos – orao). Drugi pričaju da je Ajant već bio rođen u vreme kad je Herakle došao na Telamonov dvor. Posle gozbe, Herakle je uvio dečaka u lavlje krzno kojim je bio ogrnut, a zatim je zamolio Zevsa da Ajanta učini neranjivim. Ta molba je uslišena, ali je mesto ispod pazuha, koje je, kad je Herakle nosio krzno, bilo zaklonjeno tobolcem, ostalo na Ajantovom telu ranjivo.

Kad je odrastao, Ajant je prosio od Tindareja ruku lepe Helene. Stoga je kasnije, na Agamemnonov poziv, među prvima krenuo u Trojanski rat, sa dvanaest lađa. Pred polazak, otac ga je savetovao da pobeđuje neprijatelja snagom svog koplja, ali da se uzda i u bogove. Ajant mu je na to oholo odgovorio da i kukavica može odneti pobedu uz pomoć bogova. Zbog tih reči navukao je na sebe mržnju boginje Atene. Kad su se Grci greškom iskrcali u Miziju, Ajant je, zajedno sa Ahilom, prednjačio u brojnim okršajima. Tokom prvih devet godina rata u Troadi, napao je kralja Frigije Teutranta ili Teleutaja, a njegovu kćerku Tekmesu uzeo je za naložnicu. U tračkom Hersonu, kojim je vladao Prijamov zet Polimestor, Ajant je oteo trojanskog princa Polidora.


ajant slika


Najstarije predanje ne govori o Ajantovom rođenju i događajima pre Trojanskog rata; jedino se pričalo da je Ajant, posle Ahila, najjači i najlepši grčki vojskovođa, koji nosi džinovski štit, načinjen od bronze i sedam bikovskih koža. U Trojanskom ratu on se sam borio sa Hektorom, a u jednoj kasnijoj borbi uspeo je i da ga rani (slika iznad). Sa Fenikom i Odisejem Ajant je došao Ahilu i nagovorio ga da se vrati u boj. U borbi za Patroklov leš pokazao je najveće junaštvo, a na svečanostima povodom Patroklove smrti Ajant se takmičio sa Odisejem u rvanju. Pošto nijedan od junaka nije odneo pobedu, Ahil je nagradio obojicu.

Kasnije se pričalo da je prilikom Ahilovog pogreba Tetida izložila zlatno oružje svog sina i da su se za njega nadmetali Ajant i Odisej kao junaci koji su se najviše istakli u odbrani Ahilovog leša. Oni se nisu takmičili oružjem, već rečima. Agamemnon i ostali Ahajci nisu se usudili da donesu presudu, pa su, po Nestorovom savetu, upitali trojanske zarobljenike koji im je od ta dva junaka naneo veću štetu. Kad su se Trojanci izjasnili u korist Odiseja, Ajant se, duboko uvređen, bacio na svoj mač (slika ispod).


ajant slika1


Najpoznatija je priča o Ajantovom ludilu i događajima koji su usledili posle njegove tragične smrti. Zbog nepravedne presude, Ajanta je obuzeo bes ne samo na Agamemnona već i na ostale grčke vođe. Njegov gnev Atena je pretvorila u ludilo, i Ajant, ubeđen da ubija Atride i omrznute Ahajce, poklao je grčka stada, njihove pastire i pse. Kad je došao svesti i video šta je počinio, on se, osramoćen, bacio na mač, kobni Hektorov dar. Iz Ajantove krvi nikao je beli cvet sa crvenim pegama, sličan zumbulu. Priča se da je njegov prah Neoptolem stavio u zlatnu urnu i da su grčki junaci na Ajantovoj humci žrtvovali uvojke kose. Neki kažu da je Ajanta sahranio njegov polubrat Teukro, uprkos protivljenju Atrida. Po Kalhantovom savetu, Ajant je stavljen u kovčeg za samoubice, a zatim sahranjen na rtu Rojtej. Njegova sen boravi zajedno sa Ahilovom ili u carstvu mrtvih ili na ostrvu Leuki. Odisej ju je sreo u podzemnom svetu, ali je ona odbila njegova izvinjenja. Pripoveda se da je Odisej hteo da stavi Ahilovo oružje na Ajantovu humku, ali da Teukro to nije dozvolio. Neki kažu da je to oružje Odisej dao Neoptolemu, a poznata je i priča da je posle Odisejevog brodoloma more izbacilo Ahilovo oružje na Ajantov grob.

Ajant je poštovan na Salamini, gde mu je podignut hram i postavljena kultna statua. Njemu je posvećen praznik Ajanteje, kada su priređivana takmičenja efeba. Posle 480. godine stare ere, taj praznik proslavljan je sa velikim sjajem. Iz političkih razloga Ajant je poštovan i u Atini, gde je smatran pretkom pojedinih uglednih porodica.


ajant slika3


Ajant je često prikazivan u likovnoj umetnosti. U arhajsko doba bile su omiljene predstave scena iz Ilijade (borba Ajanta i Hektora, borba oko Patroklovog leša). Na čuvenoj Egzekijinoj amfori prikazan je Ajant kako se kocka sa Ahilom (slika iznad). U V veku stare ere, pod uticajem tragičara, najčešće je prikazivana svađa između Ajanta i Odiseja oko Ahilovog oružja, kao i Ajantova smrt.

Ajantova tragična ličnost inspirisala je mnoge književnike. Svađa oko Ahilovog oružja predmet je jedne Eshilove tragedije, sačuvane samo u fragmentima, a njegovu tragičnu smrt obradio je Sofokle u tragediji Ajant. Ajantova sudbina predmet je drama koje su napisali Livije Andronik, Enije, Pakuvije i Akcije.


Mali Ajant je Ojlejev sin. Došao je pred Troju sa četrdeset lađa, kao predvodnik Lokriđana. Učestvovao je u svim značajnim bitkama u Trojanskom ratu, a posebno se istakao u borbi oko lađa i oko Patroklovog leša. Za razliku od teško naoružanog Telamonovog sina, Mali Ajant se borio lako naoružan. Posle razaranja Troje, pri povratku u domovinu, Atena je bacila njegovu lađu na stenu, ali ga je spasao Posejdon. Nezahvalni Ajant tada je počeo da se hvali da je izbegao gnev bogova; na to je Posejdon trozupcem rascepio stenu i bacio Ajanta u more. Drugi pričaju da je to učinila Atena, i to Zevsovom munjom. More je Ajantov leš donelo do ostrva Delosa, gde ga je sahranila Tetida.


ajant slika2


Kasnije se pripovedalo da je Ajant, posle osvajanja Troje, progonio proročicu Kasandru, koja je zatražila zaštitu u Ateninom hramu. Ajant je otrgao devojku od Ateninog kipa (slika iznad), koji je pri tom pao. Zbog tog svetogrđa, Grci su hteli da ga kamenuju, ali je Ajant pristupio Ateninom žrtveniku i na taj način izbegao kaznu. Pripoveda se da je Ajant silovao Kasandru ili da je tu glasinu proneo Agamemnon, kako bi zadobio devojku. Povređen tom klevetom, Ajant se ukrcao na laku lađu i u buri je izgubio život. Na lađi kojom je stigao pred Troju, drugovi su mu načinili ogromnu lomaču, prineli su na njoj žrtve, a zatim je prepustili morskim talasima. Ajantova sen pridružila se Ahilu na ostrvu Leuki.

Bogovi su svoj gnev preneli i na Ajantove podanike Lokriđane. Posle završetka Trojanskog rata, u Lokridi je zavladala epidemija. Kad je stanovništvo upitalo proročište kako da se otkloni to zlo, dobilo je odgovor da će se Atenin gnev zbog otmice Kasandre primiriti samo ako Lokriđani svake godine budu slali u Troadu po dve devojke da je služe.

Ajant je u Lokridi slavljen kao heroj; Lokriđani su u svojim bojnim redovima uvek ostavljali jedno mesto i za njega. U likovnoj umetnosti često je prikazivan, uglavnom u sceni otmice Kasandre.


Literatura:
• Dragoslav Srejović – Aleksandrina Cermanović-Kuzmanović, Rečnik grčke i rimske mitologije, drugo izdanje, Beograd: Srpska književna zadruga, 1987