Edip – mitologija


Sin tebanskog kralja Laja i kraljice Jokaste, nesrećni kralj Tebe, koji je u neznanju ubio oca i oženio se majkom. Bogovi su brzo razglasili taj strašni greh i dosudili Edipu zlu sudbinu: njegova majka u očajanju se obesila o visoku gredu, a njemu je ostavila tugu i kajanje. Edip je i dalje vladao Tebom, ali su ga proganjale Erinije. Kad je poginuo u jednom boju, Tebanci su ga sahranili uz najveće počasti. Ta kratka i tužna priča kasnije je dopunjena novim pojedinostima koje objašnjavaju uzroke Edipove nesreće.

Edip je proklet pre nego što je i rođen. Njegov otac, kralj Laj, zloupotrebio je Pelopovo gostoprimstvo i navukao na sebe kletvu ili da ostane bez dece ili da ga ubije rođeni sin. Iako mu je u Delfima prorečeno da će izgubiti život od sinovljeve ruke i da će Teba napredovati jedino ako umre bez potomstva, Laj se, u pijanstvu ili savladan požudom, ipak približio supruzi Jokasti. Kad mu se rodio sin, on je detetu sapeo i probo gležnjeve, a zatim ga je dao nekom pastiru da ga ostavi na planini Kiteronu. Taj dobri čovek nije poslušao kralja, već je mališana predao čuvarima stada korintskog kralja Poliba. Drugi pripovedaju da su korintski pastiri sami našli Edipa i da su ga odneli kralju Polibu. Pošto nije imao dece, kralj je prihvatio mališana i sa suprugom Meropom odnegovao kao vlastitog sina.

Na Polibovom dvoru Edip je izrastao u snažnog ali naprasitog mladića. Njegova rana mladost proticala je u nepomućenoj sreći, sve do dana kad mu je neki Korinćanin, u pijanstvu ili iz zavisti, prebacio da nije kraljev sin, već nahoče. Te reči uznemirile su Edipa. On je odmah zapitao Poliba i Meropu za svoje poreklo i, kako ga njihovi odgovori nisu zadovoljili, krenuo je u Delfe da od Apolonovog proročišta sazna istinu. Umesto odgovora na postavljeno pitanje, tu mu je rečeno da će ubiti oca i oženiti se majkom. Kako je bio uveren da su Polib i Meropa njegovi roditelji, izbegavao je Korint i kuću u kojoj je odrastao. U međuvremenu je Laj, koga su predznaci upozorili da će ga ubiti sin, krenuo u Delfe da sazna šta se dogodilo sa mališanom koji je ostavljen na Kiteronu. U Fokidi, u klancu gde se ukrštaju putevi iz Daulide, Tebe i Delfa, došlo je do tragičnog susreta oca i sina. Pošto je prolaz bio uzan, Lajev glasnik Polifont ili Polipet naredio je Edipu da se ukloni sa puta. Mladić je planuo gnevom i udario glasnika, ali dok je prolazio pored kola, Laj ga je ošinuo bičem. Umesto da mu uzvrati na isti način, Edip je starca usmrtio snažnim udarcem štapa. Ispunjen besom, mladić je tada poubijao i Lajeve pratioce, ali je jedan od njih izbegao smrt i vratio se u Tebu.

Drugi pripovedaju da je Edip susreo Laja pre nego što je stigao u Delfe i saznao od proročišta da će ubiti oca i oženiti se majkom. Pošto je Lajevim ubistvom uprljao ruke krvlju, on je znao da mu proročište neće dati odgovor, i stoga se vratio u Korint. Tek kasnije, u Delfima, saznao je za sudbinu koja ga čeka.

Posle Lajevog ubistva, u Tebi je vlast preuzeo Jokastin brat Kreont. Još za Lajeva života, grad je ugrožavala Sfinga, krilato čudovište sa lavljim telom i glavom devojke, koju je poslala Hera zbog Hrisipove otmice ili Ares da bi se osvetio Tebancima što mu je Kadmo ubio sina. Ta neman boravila je na jednoj steni u blizini Tebe i zahtevala je od prolaznika da joj odgovore na pitanje: „Koje to biće ide ujutru na četiri, u podne na dve, a uveče na tri noge?” Svakog ko ne odgonetne tu zagonetku, Sfinga je odmah ubijala. Kako se iz dana u dan uvećavao broj žrtava, Tebanci su uobičajavali da se svakodnevno skupljaju na gradskom trgu da bi našli odgovor na Sfingino pitanje. Svi njihovi napori ostali su bez uspeha, a neman je u međuvremenu proždrla i kraljevog sina Hemona. Kreont i građani Tebe objavili su da će onaj ko oslobodi grad od tog zla dobiti kraljevsku vlast i ruku Lajeve udovice Jokaste. Bogovi su hteli da Tebu oslobodi Edip. On je na Sfingino pitanje odgovorio da je to biće čovek, jer u zoru svog života hoda na četiri, u podne na dve, a u sumrak, kao starac sa štapom, na tri noge (slika ispod). Pošto je zagonetka rešena, Sfinga se bacila sa stene, a Edip je, kao oslobodilac grada, dobio obećanu nagradu.


edip slika


Izvesno vreme Edip je mirno vladao. Jokasta mu je rodila četvoro dece – sinove Eteokla i Polinika i kćerke Antigonu i Ismenu. Iznenada, Tebom su počele da haraju kuga i glad. Kad je Edip uputio u Delfe Kreonta da pita proročište šta je prouzrokovalo te nesreće, dobio je odgovor da će Teba biti spasena kad bude kažnjen ubica kralja Laja. Edip je zahtevao od Tebanaca da pronađu tog zločinca i prokleo ga je da bude do smrti izgnanik i nesrećnik, da ga niko ne pozdravi i ne primi u svoj dom. Tako je sam sebi izrekao presudu. Po Kreontovom savetu, doveden je slepi prorok Tiresija i Edip ga je upitao ko je ubica kralja Laja. Prorok je najpre odbio da odgovori na to pitanje, ali kad ga je kralj napao ružnim rečima, Tiresija je objavio da je Lajev ubica sam Edip. Kralj ga je tada optužio da je u dosluhu sa Kreontom, koji želi da se domogne vlasti, i proglasio je prorokovu izjavu izmišljotinom. Sada je slepi Tiresija zadao Edipu još strašniji udarac: rekao mu je da je slep kod očiju, da misli da je došljak, a rođen je u Tebi, da će uskoro saznati da je svojoj deci i brat i otac, a Jokasti i sin i muž, i da će od bogataša postati siromah koji će slep lutati po tuđini. Samopouzdanje starog proroka pokolebalo je Edipa, koji je otpočeo dugu istragu: ispitivao je Kreonta o okolnostima Lajeve smrti, žalio se Jokasti na Tiresijine i Kreontove spletke, a kad je ona pokušala da ga umiri pričom o napadu razbojnika na Laja i o svom detetu koje je sapetih gležnjeva ostavljeno na Kiteronu, u Edipu se rodila strašna sumnja, i on je pozvao jedinog preživelog svedoka smrti staroga kralja. Njegove sumnje za trenutak je razbio dolazak glasnika iz Korinta, koji je doneo vest da je Polib umro. Edip je tog trenutka poverovao da nije ubica svog oca, ali kad ga je glasnik pozvao da preuzme vlast nad Korintom i saopštio mu da Polib i Meropa nisu njegovi roditelji, ponovu su počele da ga muče mračne slutnje. Jokasta je prva shvatila strašnu istinu. Posle uzaludnih pokušaja da Edipa odvrati od daljeg raspitivanja, povukla se u dvor i oduzela sebi život. Najzad se pred Edipom pojavio i stari Lajev pastir, koji je priznao da dete nije ostavio na Kiteronu, već da ga je predao Polibovim ljudima. Tek tada je Edipu postalo sve jasno. U najvećem očajanju, on je ušao u dvor da nađe Jokastu. Kad ju je ugledao obešenu o gredu, zajaukao je od boli, odrešio konopac i spustio na tlo njeno beživotno telo. Zlatnom iglom, koju je istrgao iz njene haljine, probo je svoje zenice da ne bi gledale njegova grešna dela. Slep i bespomoćan, obliven krvavim suzama, izašao je pred Tebance i zahtevao da ga što pre prognaju iz grada.

Nije poznato ko je proterao Edipa iz Tebe i kad se to zbilo. Neki kažu da su Edipovi sinovi, da bi prikrili sramotu, zatvorili oca u palatu i da su mu oduzeli kraljevsku vlast, zbog čega ih je Edip prokleo. Pričalo se da su Jokasta i Edip još bili u Tebi kad su Eteokle i Polinik u dvoboju ubili jedan drugog, da je Jokasta oduzela sebi život nad leševima svojih sinova, a da je Kreont proterao Edipa.


edip slika1


Slepog Edipa pratila je u izgnanstvu kćerka Antigona. Svi gradovi otkazivali su gostoprimstvo nesrećnom tebanskom kralju, sve do dana kad su izgnanici stigli u Atiku, na Kolon, i sklonili se u sveti gaj Eumenida. Edip je tada saopštio kćerki da mu je suđeno da na tom mestu umre i zatražio da mu dovedu atinskog kralja Tezeja (slika iznad), jer je znao da će zemlja koja mu pruži utočište biti bogato nagrađena. U međuvremenu je na Kolon stigla i mlađa Edipova kćerka Ismena, koja je obavestila oca i sestru o sukobu između Eteokla i Polinika. Pošto je proročište u Delfima objavilo da će pobedu odneti onaj na čijoj strani bude Edip, braća su zatražila podršku od oca. Umesto da im ukaže pomoć, Edip je sinove prokleo da jedan drugog ubiju u dvoboju. Grmljavina je nagovestila da se približava kraj mukama nesrećnog tebanskog kralja. Edip se oprostio sa Antigonom i Ismenom, a zatim je Tezeju pokazao mesto sa kojeg će napustiti ovaj svet i koje će ubuduće štiti Atinu bolje nego njeni bedemi. Pred Tezejevim očima slepi paćenik je nestao; u gaju Eumenida on se preobrazio u heroja.

Sudbinu Edipa obradio je Eshil u tetralogiji Laj, Edip, Sedmorica protiv Tebe, Sfinga. Sačuvane su dve Sofoklove tragedije o Edipu, i to Kralj Edip (oko 428. godine stare ere) i Edip na Kolonu (406. godine stare ere), kao i Senekina tragedija Kralj Edip. U likovnoj umetnosti Edip je retko prikazivan; jedino je na vazama predstavljen Edip sa Sfingom, a sačuvane su i kasnoantičke freske iz Hermopolja, sa prizorima iz mita o Edipu.


Literatura:
• Dragoslav Srejović – Aleksandrina Cermanović-Kuzmanović, Rečnik grčke i rimske mitologije, drugo izdanje, Beograd: Srpska književna zadruga, 1987