Giganti – mitologija


Divlje pleme rođeno iz zemlje, džinovske snage i veličine, blisko bogovima, ali smrtno. Gigantima je vladao Eurimedont, koji ih je sve doveo do propasti. Rodila ih je Geja, ili sama, da bi osvetila sinove titane, ili oplođena kapima krvi iz Uranovih genitalija. Kao mesto njihovog rođenja pominje se Flegra ili Palena, oblast za koju se mislilo da je u Trakiji ili u Makedoniji. Neki od giganata bili su besmrtni (Alkionej, Porfirion), ali samo dok borave na zemlji na kojoj su rođeni. Zamišljani su najpre kao divovi naoružani dugačkim kopljima, a kasnije kao nesavladiva bića, strašnog izgleda, duge kose i brade, sa nogama u vidu zmija.


giganti slika


U borbi sa bogovima, giganti bacaju na nebo ogromne stene i zapaljeno drveće. U toj borbi posebno se ističu Porfirion i Alkionej. Bogovima je prorečeno da neće savladati gigante sve dok im ne pomogne neko od smrtnika; zato je Atena, po nalogu Zevsa, uvela u borbu Herakla. U strahu za sinove, Geja je tražila čarobnu biljku da bi očeličila gigante za odlučujuću bitku, ali je Zevs naredio Heliju (bog Sunca), Seleni (boginja Meseca) i Eos (boginja zore) da ne svetle, sve dok on sam nije pronašao to čudotvorno sredstvo. U velikoj bici na Flegrijskoj ravnici, Herakle je najpre ustrelio Alkioneja, ali je uspeo da ga ubije tek pošto ga je, po Ateninom savetu, odvukao daleko od Palene. Porfirion je zatim napao Heru i Herakla, ali je Zevs u njemu pobudio požudu prema boginji i pogodio ga munjom u trenutku kad je pokušao da je siluje. Apolon je ustrelio Efijalta u levo, a Herakle u desno oko. Eurita je ubio Dionis tirsom (slika ispod), a Klitija je Hekata uništila buktinjama. Hefest je ubio Mimanta usijanim metalom. Atena je progonila Enkelada i bacila na njega ostrvo Siciliju, a gigantu Palantu je odrala kožu, kojom se zaogrnula. Polibota, koji je pobegao preko mora, sustigao je Posejdon kod Kosa i ubio ga komadom otkinutim od tog ostrva. Hermes, kome je Had pozajmio kapu nevidljivku, ubio je Hipolita, a Artemida je, uz Heraklovu pomoć, usmrtila Grationa. U borbi sa gigantima učestvovale su i mojre, koje su gvozdenim buzdovanima ubile Agrija i Toanta. Ostale gigante je Zevs uništio munjom. Kasnije se pričalo da su iz zemlje natopljene krvlju giganata postali ljudi ili razne otrovne zmije i štetne biljke i životinje. Takođe se verovalo da se gigantomahija odigrala u Kampaniji, u blizini Nole ili Kume. Grobovi giganata vezivani su za najrazličitija mesta, poglavito za ona na kojima su nalažene kosti velikih izumrlih životinja. Pričalo se da tela giganata leže ispod pojedinih planina, ostrva, poluostrva ili džinovskih stena.


giganti slika1


Borba giganata sa bogovima (gigantomahija) omiljena je tema u likovnoj umetnosti počev od VI veka stare ere. U arhajskom periodu giganti su prikazivani na isti način kao heroji i bogovi pa ih je zato teško od njih razlikovati. Jedna od najstarijih predstava gigantomahije je ona na zabatu hrama na Krfu, gde je u centru prikazana Meduza (oko 600. godine stare ere). Borbe pojedinih bogova sa gigantima prikazane su i na metopama hrama u Selinuntu, ali je najpotpunija predstava gigantomahije ona na frizu riznice Sifnijaca u Delfima (oko 525. godine stare ere). Na crvenofiguralnim vazama giganti su često prikazani sa životinjskim krznima, kako bacaju stenje. Tek u helenističko-rimskoj umetnosti iz osnove se menja lik giganata; oni postaju zmijoliki, dobijaju krila, a katkad i glavu lava ili životinjske uši. Najkarakterističniji primer je predstava gigantomahije na frizu Zevsovog žrtvenika u Pergamu (početak II veka stare ere). To remek-delo često je imitirano u rimskoj umetnosti.


Literatura:
• Dragoslav Srejović – Aleksandrina Cermanović-Kuzmanović, Rečnik grčke i rimske mitologije, drugo izdanje, Beograd: Srpska književna zadruga, 1987