Had – mitologija


Bog podzemnog sveta i gospodar mrtvih, Kronov i Rejin sin, Hestijin, Demetrin, Herin, Posejdonov i Zevsov brat. Kao i ostalu svoju decu, Kron je odmah po rođenju progutao i Hada, ali ga je kasnije, sa braćom i sestrama, izbacio iz utrobe. Posle pobede bogova nad titanima, Had je dobio vlast nad podzemljem; tako je, uz Posejdona i Zevsa, postao jedan od vladara sveta. Had je neprijatelj svega što živi, a ne vole ga ni ljudi ni bogovi. Samo izuzetno izlazi na svetlost dana, i to u crnim kočijama, da bi duše smrtnika odveo u svoje mračno carstvo. Neumoljiv i ćutljiv, Had budno pazi da niko ne napusti podzemlje, a živima sprečava da u njega stupe. Ustuknuo je samo pred Heraklom, koji ga je ranio strelom i ušao u carstvo mrtvih. Had se tada uputio na Olimp da mu božanski vidar Peon zaceli ranu.

Hadovo carstvo, podzemlje, koje se često naziva njegovim imenom (had), leži na polovini puta između Tartara i nebeskog svoda ili na kraju sveta, iza Okeana, gde sunce nikad ne sija; tu teku podzemne reke Aheront, Piriflegetont, Kokit i Stiks, a u njihovoj blizini su Persefonini gajevi crnih topola i neplodne livade u kojima seni provode tužan i monoton život. Had gospodari tim turobnim svetom sa suprugom Persefonom. Kasnije se verovalo da u podzemnom svetu, uz zločince, borave i pravednici, koji igraju na cvetnoj livadi ispred Hadovog dvora. Kao prebivalište mrtvih, had pripada poznijem razvoju, ali čak ni tada to tamno mesto nije sličilo hrišćanskom paklu.

Zevs je odobrio Hadu da se oženi Demetrinom kćerkom Persefonom. Had je ugrabio nežnu Demetrinu kćerku; kasnije, kad je morao da je vrati majci, on joj je dao da okusi zrno nara i time je zanavek vezao za carstvo mrtvih. Had i Persefona nisu imali dece; tek se kasnije pripovedalo da je njihov sin Dionis Zagrej, a kćerke – Erinije. Kad je gospodar podzemnog sveta zaveo nimfu Mentu, Persefona je suparnicu pretvorila u mirišljavu biljku, a slična sudbina zadesila je i Hadovu miljenicu nimfu Leuku, koja je preobražena u belu topolu.


had slika


Had je poštovan na mestima gde je zamišljan ulaz u podzemlje. Njegov hram u Elidi otvaran je samo jednog dana u godini, a u njega je imao pristup jedino sveštenik. Had se naziva podzemnim Zevsom; on je onaj koji mnogo prima (Polydegmon), onaj koji zatvara vrata (Pylartes) ili onaj koji je čuven po konjima (Klytopolos). Počev od V veka stare ere, Had postaje gospodar svega što zemlja krije, u prvom redu metala, minerala i semena. Stoga se on identifikuje sa Plutonom, bogom koji ljudima obezbeđuje bogatstva zemlje. Pod uticajem orfičkih doktrina, Had se katkad poistovećuje sa Dionisom i Helijem, a od helenističke epohe – sa Serapisom.

Hadu se žrtvuju prasići, crne ovce, petao, jaja, cveće i nar. Toliko je svirep i neumoljiv bio bog podzemlja da su njegovi poklonici skretali pogled prinoseći mu žrtvu. Njegovi atributi su kapa nevidljivka, koju je dobio od kiklopa, zatim skiptar, rog izobilja i merica. Od životinja posvećeni su mu konj, pas, petao i zmija, a od biljaka – nar, mak, narcis i kiparis.

U arhajskoj umetnosti, na vazama crnofiguralnog stila, Had je prikazan kao zreo bradat muškarac, obučen u hiton i himation, sa trakom u kosi i skiptrom u ruci. Na vazama crvenofiguralnog stila iz V veka stare ere gospodar podzemlja je često predstavljan sa rogom izobilja ili narom u ruci. Na južnoitalskim vazama prikazivano je podzemlje i Hadov dvor, a na rimskim freskama i sarkofazima često je predstavljana otmica Persefone.


Literatura:
• Dragoslav Srejović – Aleksandrina Cermanović-Kuzmanović, Rečnik grčke i rimske mitologije, drugo izdanje, Beograd: Srpska književna zadruga, 1987