Hermes – mitologija


Slavni glasnik bogova, sin Zevsa i Atlantove kćerke Maje, najmlađi od dvanaest olimpskih bogova. Stidljiva Maja živela je u dubokoj pećini na planini Kileni, u Arkadiji, gde joj je noću, dok spavaju svi bogovi i ljudi, dolazio Zevs. Posle deset meseci, u rano jutro četvrtog dana u mesecu, Maja je donela na svet sina, povila ga i stavila u kolevku. U podne istog dana mališan se oslobodio pelena i iskrao iz pećine u želji da što pre učini dela koja će ga proslaviti i uvrstiti među Olimpljane. Na ulasku u pećinu mali Hermes je naišao na kornjaču; od njenog oklopa, trske, volujske kože i sedam žica od ovčijih creva načinio je liru, uz koju je odmah zapevao o ljubavi između Zevsa i Maje. Ubrzo je osetio glad; da bi došao do mesa, otišao je u Pijeriju, gde su pasla Apolonova goveda. Mališan je izdvojio pedeset krava i, da bi zavarao gonioce, terao ih je unatraške, sve do jedne pećine kod Pila. U zoru je zapalio vatru, zaklao dve krave, ispekao ih i podelio na dvanaest jednakih delova, koje je namenio Olimpljanima. Iako je bio gladan, Hermes nije okusio pečeno meso, već ga je prineo na žrtvu; to je bila prva žrtva u mesu namenjena bogovima. Pošto je sakrio ostale krave, Hermes se druge noći vratio na planinu Kilenu i, u zoru, ponovo uvukao u kolevku. Apolon je u međuvremenu primetio krađu, ali je, zavaran tragovima, uzaludno tražio svoje krave. Neki starac, koji je primetio Hermesa sa govedima, otkrio mu je da je njegove krave ukrao neki mališan; po čudnom ponašanju jedne ptice, Apolon je zaključio da je krađu izvršio tek rođeni Zevsov sin. Brzim skokom stigao je do pećine na Kileni i, pošto je izvukao Hermesa iz pelena, zapretio mu je da će ga baciti u Tartar ako ne vrati otete krave. Lukavi Hermes je odbijao da prizna krađu i tek kad ga je Apolon odveo pred Zevsa, morao je da odvede svog starijeg polubrata do mesta na kojem je sakrio goveda. Tu je Hermes zasvirao na liri; umilni zvuci tog instrumenta – koji u sebi objedinjuje veselje, ljubav i slatki san – do te mere su očarali Apolona da je ponudio Hermesu svoja goveda u zamenu za liru. On je pristao na trampu; Apolon mu je, u oduševljenju, poklonio još i sjajni bič, a predao mu je i vlast nad govedima. Hermes je zatim pronašao frulu i za nju je od Apolona dobio prekrasan zlatni štap (kerikeon), koji donosi sreću i otklanja sva zla. Zevs je svom razboritom, lukavom i dosetljivom sinu namenio ulogu posrednika između besmrtnika i smrtnika.


hermes slika


Hermes je Zevsov lični glasnik, ali i glasnik bogova podzemnog sveta – Hada i Persefone. On pomaže bogove, heroje i smrtnike; iz Gejinih ruku preuzima Erihtonija, a tek rođenog Dionisa odvodi nisejskim nimfama. Pomaže Apolonu i Artemidi prilikom kažnjavanja Titija, dovodi Nefeli zlatorunog ovna, koji spasava Friksa i Helu, daje Amfionu liru, a Perseju pomaže da dođe do Hadove kape nevidljivke i krilate obuće. U dva maha Hermes spasava Odiseja, i to kad mu poklanja čudotvornu biljku da ga zaštiti od Kirkinih čarolija i kad ga odvodi sa Kalipsinog ostrva. Tezeju pomaže da nađe očevo oružje, a Herakla štiti u podzemlju i prati ga na Olimp. U gigantomahiji Hermes nosi Hadovu kapu nevidljivku i ubija giganta Hipolita. Posredno je vezan i za Trojanski rat, jer je Heru, Atenu i Afroditu doveo Parisu na Idu da presudi koja je od njih najlepša. On je uvek upleten u događaje koji zahtevaju razboritost ili lukavstvo; u vreme borbe između Zevsa i Tifona, Hermes je sa sinom Panom uspeo da se domogne očevih tetiva, koje je čuvala aždaja Delfina, i da ponovo osposobi Zevsa za borbu. Kad su Aloadi savladali Aresa i zatvorili ga u bronzani lonac, Hermes je uspeo da ga oslobodi. U sukobima između Zevsa i Here, Hermes uvek pomaže ocu; na Zevsovu zapovest on ubija Ijinog čuvara Arga i spasava malog Dionisa od Herinih proganjanja.

Hermes je voleo mnoge boginje i smrtnice; od boginja se kao njegove ljubavnice pominju Brimo, Persefona i Afrodita, a od smrtnica – Akakalida, Hersa i Penelopa. Otac je Odisejevog dede Autolika, Argonauta Eurita, Heraklovog prijatelja Abdera, pastira Dafnida i boga Pana.

Hermes je na Peloponezu poštovan već u drugoj polovini drugog milenijuma stare ere, što potvrđuje pomen njegovog imena na jednoj pločici iz Pila. Ime tog božanstva izvedeno je iz reči hermaia, hermāhās, što znači „kamene gomile”; one su obeležavale granice ispaša, grobove i putokaze, pa je i božanstvo, koje je poštovano na tim mestima, zaštitnik pastira i seljaka, gospodar duša i bog putnika i trgovaca. Sudeći po starosti Hermesovog kulta u Arkadiji, mitu o njegovom rođenju i krađi Apolonovih goveda, kao i činjenici da su ga u istorijsko vreme posebno poštovali niži slojevi naroda, može se pretpostaviti da je Hermes bio najpre božanstvo pastira, bog prevara i lukavstva, umešnosti i dosetljivosti, jer su pastiri uvećavali svoja stada i prevarom i krađom. Kao božanstvo kamenih gomila, Hermes je vrlo rano povezan sa mrtvima i podzemnim svetom. Iako se naziva Podzemni (Chthonios) ili „vodič duša” (Psychopompos), Hermes nije htonsko božanstvo, već je samo gospodar ljudskih duša koje vodi sa ovog sveta u carstvo mrtvih, i to uvek kao dobročinitelj, kao onaj koji ih oslobađa bola i vodi večnom blaženstvu. Stoga je Hermes smatran i bogom sna, odnosno gospodarem snova; njemu se prinose žrtve pred spavanje, jer se verovalo da on privodi snove ljudima i da ih uspavljuje i budi svojim čarobnim štapićem. Njemu su bile posvećene i herme koje su bile postavljene ispred kuća i svetilišta da ih štite od svakog zla. Zbog toga je Hermes zaštitnik kućnih ulaza (Propulaios) ili onaj koji otklanja svako zlo (Apotropaios). Kako su gomile kamenja označavale ne samo međe već i putokaze, Hermes je rano postao i božanstvo puteva i zaštitnik putnika. Bog koji je stalno u pokretu, a koji je uz to i posebno lukav, lažljiv i spretan, postao je i zaštitnik trgovine i trgovaca. Hermes je smatran pronalazačem mera za dužinu i masu, a pripisuje mu se i pronalazak vatre. On je i bog iznenadnog dobitka i zaštitnik kocke.


hermes slika1


Kao glasnik bogova, Hermes poseduje i izuzetnu rečitost, zbog čega su ga kasnije poštovali govornici. Pošto mu je bila poverena briga o podmlatku bogova (Dionos, Asklepije, Erihtonije, Dioskuri), Hermes je postao i zaštitnik mladeži, njihove obuke u gimnazionima i palestrama, kao i njihovih takmičenja (Enagonios).

Hermes je bio jedno od najomiljenijih božanstava u grčkom svetu, jer je po svojim osobinama najbliži ljudima. On je ne samo posrednik između bogova i ljudi već uvek pomaže smrtnicima. Hermes često izvršava poslove nedostojne bogova; on nije samo njihov glasnik već i neka vrsta sluge, njihov kuvar i peharnik. S druge strane, on vara i potkrada bogove; čak i sina Autolika poučava krađi. On se nije zadovoljio samo krađom Apolonovih krava već mu je uzeo i tobolac i luk, Hefestu je ukrao klešta, Posejdonu – trozubac, a majci i tetkama – haljine. Stoga je razumljivo što su Hermesa poštovali lopovi i što su trgovci pri svojim nepoštenim poslovanjima tražili od njega zaštitu.

Hermesu je poklanjano malo pažnje u javnom kultu iako je bio omiljen u narodu. Na njegov praznik, u Tanagri je svake godine najlepši mladić, sa ovnom na ramenima, obilazio oko gradskih zidina da bi se grad zaštitio od svakog zla. Na ostrvu Samosu svetkovan je Hermesov praznik, kad je bilo dozvoljeno i da se krade. Na Kritu je proslavljan praznik Hermeje; tog dana robovima je davana izuzetna sloboda. Treći dan atičkog praznika Antesterija Hitri (Chytroi) bio je posvećen Hermesu.

Hermesu je posvećen broj četiri, jer je rođen četvrtog dana u mesecu. Njegove svete životinje su petao i kornjača, atributi su mu putnički šešir (petasos), čudotvorni štapić (rabdos), glasnički štap (kerykeion) i krilata obuća (pedila). Kao bog trgovine, Hermes drži u ruci kesu, a kao zaštitnik pastira i stada – nosi na ramenima ovna (Kriophoros) ili goveče (Moshophoros). Hermesu se žrtvuju kolači, razno voće, med, mešavina vode i vina; prinose mu se i krvne žrtve: svinja, ovan, koza, jarac, kao i jezici žrtvovanih životinja.


hermes slika2


U likovnoj umetnosti arhajskog doba, na vazama crnofiguralnog i crvenofiguralnog stila, Hermes je mahom prikazivan kao stariji muškarac, šiljate brade i duge kose, odeven u kratak hiton, preko kojeg je prebačena hlamida. Na glavi nosi pastirski ili putnički šešir, a na nogama – duboku putničku obuću. Na tim predstavama Hermes drži u rukama pastirski ili čarobni štap, a prate ga ovan ili jarac, katkad i pas (slika iznad).

Najstarije Hermesove statue bile su izrađene od drveta (kultna statua u Argu). Sve do poslednjih decenija VI veka stare ere i herme su izrađivane od drveta, a prve kamene herme pojavljuju se u Atici, pred kraj VI veka stare ere. Tek od sredine V veka stare ere Hermesov lik se postepeno menja, odnosno on se prikazuje kao mladić obučen u kratak hiton, sa petasom zabačenim na potiljak i sa krilatom obućom na nogama. Kalamis i Onatas izradili su njegove kultne statue sa ovnom na ramenima, koje su prototip hrišćanskog Dobrog pastira. Pod uticajem Fidijine umetnosti nastao je čuveni reljef sa predstavom Hermesa, Orfeja i Euridike, koji se danas čuva u Nacionalnom muzeju u Napulju. Tradicionalna ikonografija Hermesa neguje se i na atičkim belim lekitima. Tek u IV veku stare ere stvara se nova ikonografija; Praksitel predstavlja Hermesa sa malim Dionisom, kao mladića, a tako ga prikazuje i Lisip. U helenističko-rimskoj umetnosti preovlađuju dečačke predstave Hermesa. Od sredine III veka stare ere na njegovoj obući redovno se prikazuju krilca, a na kerikeonu – dve uvijene zmije.


Literatura:
• Dragoslav Srejović – Aleksandrina Cermanović-Kuzmanović, Rečnik grčke i rimske mitologije, drugo izdanje, Beograd: Srpska književna zadruga, 1987