Alfa i omega – zašto se kaže


U Otkrovenju Svetoga Jovana Bogoslova (Novi zavet, u prevodu Vuka Stefanovića Karadžića) na više mesta se upotrebljava frazem alfa i omega. Tako u prvoj glavi, u stihu 8, piše:

„Ja sam Alfa i Omega, Početak i Svršetak, govori Gospod, koji jest, i koji bješe, i koji će doći, Svedržitelj.”

Ili u stihu 10. istog poglavlja:

„Bijah u duhu u dan nedjeljni, i čuh za sobom glas veliki kao trube koji govoraše: ja sam Alfa i Omega, Prvi i Pošljednji.”

Da alfa i omega znači „početak i svršetak” ili „prvi i poslednji”, potvrđuje se u glavi XXII, stih 13, gde stoji:

„Ja sam Alfa i Omega, Početak i Svršetak, Prvi i Pošljednji.”

Takvo značenje frazema alfa i omega nije teško objasniti kad se zna da grčki alfabet počinje slovom alfa (α), a završava omegom (ω). Celi taj alfabet ima inače 24 slova, koja se čitaju: alfa, beta, gama, delta, epsilon, zeta, eta, theta, jota, kapa, lambda, mi, ni, ksi, omikron, pi, ro, sigma, tau, ipsilon, fi, hi, psi, omega. Otuda je, eto, alfa i omega oznaka za nešto što je prvo i poslednje, ili što je početak i svršetak, kraj nečega.

Taj ustaljeni izraz upotrebljava se i u savremenom jeziku, pa je zabeležen i u našim rečnicima i enciklopedijama, sa značenjem koje je i u Bibliji. U Rečniku Matice srpske još je dodato da alfa i omega znači i – „sve što je bitno, suština, bit”. Tako se taj izraz, uostalom, može protumačiti i na osnovu navedenih primera iz Biblije, gde se Gospod otkriva kao suština svega postojećeg: „koji jest, i koji bješe, i koji će doći, Svedržitelj”. Stoga se i može reći da je „med alfa i omega i jedina svrha pčelinje košnice”, kako stoji na jednom mestu u delu Miroslava Krleže, ili da je direktor „alfa i omega napretka”, kako je svojevremeno zabeleženo u jednim novinama. Isto tako moglo bi se reći da je uporan i sistematski rad „alfa i omega svakog uspeha”, i sl.

Pored alfa i omega, govori se kod nas i od alfe do omege, što znači: „od početka do kraja”, tj. „celovito”, „opširno”, „iscrpno”, kao u primeru: „Ispričao nam je sve natenane: od alfe do omege.”

Nekad se u istom značenju govorilo od a do ižice, po tome što je staroslovenska azbuka počinjala slovom a, a završavala slovom koje se nazivalo ižica. U naše vreme govori se i od a do š, prema prvom i poslednjem slovu srpske azbuke, ili pak od a do ž, prema početku i svršetku srpske abecede. Ponegde se još, prema slovima nemačke abecede, čuje i: od a bis cet (izvorno: a bis z). U ovom poslednjem slučaju, koji je ionako kombinacija srpskog i nemačkog jezika (srpsko od i nemačko bis), često se greši, pa se čuje: od a do bis cet. Tu je nepotrebno ponavljanje istih reči, jer bis na nemačkom već znači „do”.


Literatura:
• Milan Šipka, Zašto se kaže, šesto izdanje, Novi Sad: Prometej, 2010