Bacati drvlje i kamenje – zašto se kaže


Kad se neko za nešto oštro osuđuje, kad ga žestoko napadaju, obično se kaže da bacaju drvlje i kamenje (na njega). U rečnicima srpskog jezika taj frazem je zabeležen u kombinaciji sa različitim glagolima, ali uvek sa istim značenjem: „oštro, žestoko napadati, osuđivati nekoga”. Tako se kaže: bacati (ili dići, osuti, sipati) drvlje i kamenje (na nekoga). Rečnik SANU uz to navodi ove primere iz naše literature, tačnije iz dela naših pisaca i publicista: Jovana Popovića, Lazara Komarčića, Radoja Domanovića, Vladana Đorđevića, Stevana Sremca, Stjepana Mitrova Ljubiše i dr.:

„Bio je nepomirljiv opozicionar, i mnogi (su ga)… proglašavali ludim i bacali na njega drvlje i kamenje.” (J. Popović) „Na toga Mališu diže drvlje i kamenje.” (L. Komarčić) „Javno mnenje osu… drvlje i kamenje na slikare, sve stupi u bojni red protiv te napasti.” (R. Domanović) „Poslanici koji su dotle sipali drvlje i kamenje na vladaoce izlaze pobedonosno na ulicu.” (V. Đorđević) „Ređaše joj sve redom momke… kod Mane Kujundžije se… najduže zadržaše. Na njega i drvlje i kamenje.” (S. Sremac)

U nekim primerima, kao u delu Stjepana Mitrova Ljubiše, izostavljeno je drvlje, pa tako stoji: „Seljaci neka se bacaju kamenjem na onoga što ne vole.”

Frazem bacati drvlje i kamenje (ili samo kamenje), u toj ili u drugim glagolskim vezama, potekao je iz jednog davnog običaja, koji je bio poznat još u starom veku. To je bilo kamenovanje krivaca, teška i sramotna smrtna kazna, primenjivana već kod starih Egipćana, Persijanaca, Jevreja, Grka, Rimljana, Gala i drugih antičkih naroda. Na taj način kažnjavali su se najteži prestupnici: ubice roditelja, izdajnici otadžbine, bogohulnici i preljubnici. Postojao je i ustaljeni ritual kamenovanja. Osuđenoga su obično, pod stražom i u pratnji razjarene gomile, terali izvan grada do mesta izvršenja kazne. Samo gonjenje iz grada simbolizovalo je izgon krivca iz zajednice o koju se ogrešio. Tu, na mestu izvršenja, svi prisutni bacali su na njega kamenje (a sudeći po datom frazemu, i drvlje i druge čvrste predmete) sve dok nesrećnik ne bi u mukama izdahnuo. Zatim bi se svi, moralno rasterećeni, vraćali kući, dok se gomila pod kojom je ležao osuđenik smatrala mestom prokletstva.

Na osnovu tog običaja, koji je nekad postojao i kod nas, stvoren je u srpskom jeziku ustaljeni izraz bacati drvlje i kamenje (na nekoga), kao i drugi slični njemu, sa već pomenutim značenjem: „oštro, žestoko napadati, osuđivati nekoga”.


Literatura:
• Milan Šipka, Zašto se kaže, šesto izdanje, Novi Sad: Prometej, 2010