Nadžak-baba – zašto se kaže


Nadžak-baba je „zla, džandrljiva, svadljiva osoba (obično ženska); uopšte zla, rđava ženska osoba”. Svadljivu i džandrljivu osobu nazivaju u našem narodu još i nadžak-čeljade.

Umesto nadžak-baba i nadžak-čeljade, u istom značenju („zla, džandrljiva osoba, osoba nezgodne naravi”) upotrebljava se ponekad i samo nadžak, kao u primerima iz narodnih govora: „Što se oženi onakim nadžakom, kumim te bogom?”, ili: „Kakav je on nadžak, sačuvaj bože!”

Zašto se za jezičavu, zlu ženu, ili uopšte svađalicu, kaže da je nadžak-baba, nadžak-čeljade ili prosto – nadžak?

Onima koji znaju šta je to nadžak, odgovor se nameće sam po sebi. Danas je, međutim, ta reč toliko retka da je i u selu, a kamoli u gradu (pogotovo među mladima) teško naći nekoga ko bi umeo tačno objasniti šta ona znači. Jer, nadžak je staro, već odavno zaboravljeno oružje i oruđe, kojim se u naše vreme niko, valjda, više ne služi. To je bio deo starinske bojeve opreme: „starinsko hladno oružje na dugačkoj dršci, vrsta buzdovana koji s jedne strane ima sečivo u obliku sekire, a s druge dugačke uši ili malj, čekić”, a zatim i „alatka takvog oblika”.

Nadžakom se, dakle, nekad tuklo u bitkama, ali se njime i grubo tesalo, cepalo, a za nuždu i kopalo: „Sabljama joj sanduk satesaše, nadžacima raku iskopaše” – stoji u jednoj narodnoj pesmi.

Spajanjem reči nadžak (u naznačenom smislu) i baba (u pogrdnom značenju) nastao je u našem narodu izraz nadžak-baba da bi se njime, što slikovitije, označila žena naopake naravi, oštrokonđa koja svojim zlim jezikom seče i udara kao nadžakom. Izraz je kasnije, u proširenom značenju („džandrljiva osoba uopšte”), prenesen i u književni jezik, iako je turcizam nadžak, koji stoji u njegovoj osnovi, odavno izašao iz upotrebe, pa je već gotovo sasvim i zaboravljen.


Literatura:
• Milan Šipka, Zašto se kaže, šesto izdanje, Novi Sad: Prometej, 2010