Ni po babu ni po stričevima – zašto se kaže


Taj ustaljeni izraz nastao je u narodnoj pesmi, a onda je prešao u svakodnevni govor, pa se i danas kod nas često upotrebljava. Kad neko, recimo, hoće da naglasi kako treba postupati ili suditi nepristrasno, pravedno, objektivno, onda će kazati ni po babu ni po stričevima. To je, u stvari, deo šire izreke, koja glasi: ni po babu ni po stričevima, već po pravdi Boga istinoga. Tako upravo stoji u narodnoj epskoj pesmi Uroš i Mrnjavčevići, koju je Vuk Karadžić zabeležio i objavio u drugoj knjizi Srpskih narodnih pjesama (1845).

Pomenuta pesma govori o događajima iz druge polovine XIV veka: o borbi velikaša Mrnjavčevića oko prestola cara Dušana Silnog, koga je i po pravu i po pravdi trebalo da nasledi sin Uroš. Mrnjavčevići su bili poznata srpska feudalna porodica, u kojoj se posebno isticao kralj Vukašin (poginuo u bici na Marici 1371. godine). U pesmi se pominju i njegova dva brata – Uglješa i Gojko. Vukašin je imao tri sina: Marka, Andriju i Dimitrija. Od svih tih Mrnjavčevića najslavniji je, i u narodu najomiljeniji, bio baš Marko, u narodnim pesmama opevan kao Kraljević Marko. On je glavni junak i te pesme, koja, ukratko prepričana, ide ovako:

Markov otac, kralj Vukašin, i braća mu Uglješa i Gojko, Markovi stričevi, žestoko su se sukobili oko toga kome će od njih pripasti upražnjeni presto preminulog cara Dušana Silnog, iako je, kako je već rečeno, pravo na taj presto jedini imao Dušanov sin Uroš (kasniji srpski vladar poznat pod imenom Uroš Nejaki). Pošto se nisu mogli sporazumeti, odluče, svaki posebno, da pošalju čauše (glasnike) u carski grad Prizren da dovedu protopop-Nedeljka, koji je „sv’jetla cara pričestio, pričestio i ispovjedio” i u koga su „knjige starostavne”, da presudi „na kome je carstvo”, tj. da protumači poslednju volju preminulog cara Dušana. Nedeljko odbija poziv i upućuje ih na Kraljevića Marka, govoreći:

„Ja sam svj’etla cara pričestio,
Pričestio i ispovjedio,
Al’ ga nisam pitao za carstvo,
Već za grije, što je sagr’ješio;
No idite u Prilepa grada
Do dvorova Kraljevića Marka,
A do Marka, do mojega đaka,
Kod mene je knjigu naučio,
Kod cara je Marko pisar bio,
U njega su knjige starostavne,
I on znade na kome je carstvo;
Vi zovite na Kosovo Marka,
Hoće Marko pravo kazivati,
Jer se Marko ne boji nikoga,
Razma jednog Boga istinoga.”

Tako čauši odu u Prilep da pozovu Marka da presudi u velikaškom sporu. On odmah pristane i obavesti o tome majku Jevrosimu, koja ga na polasku preklinje:

„Marko, sine, jedini u majke!
Ne bila ti moja rana kleta,
Nemoj, sine, govoriti krivo
Ni po babu, ni po stričevima,
Već po pravdi Boga istinoga;
Nemoj, sine, izgubiti duše;
Bolje ti je izgubiti glavu,
Nego svoju ogr’ješiti dušu.”

I Marko s tom zakletvom krene na Kosovo. Kad su velikaši videli da dolazi, svaki od njih ponadao se da će presuditi upravo u njegovu korist. Vukašin jer mu je Marko sin, računa: „On će kazat’, na mene je carstvo, Od oca će ostanuti sinu.”

Stric Uglješa mu, opet, obećava da će, ako presudi u njegovu korist, oba „bratski carovati”. Drugi stric, Gojko, obećava mu još više: „Ti ćeš, Marko, prvi carovati, A ja ću ti biti do koljena.”

Na sve to „šuti Marko, ništa ne govori”. I presuđuje pravedno: niti u korist oca (tj. „po babu”), niti u korist stričeva („po stričevima”), nego prema oporuci cara Dušana. Saopštavajući odluku, Marko im se obraća ovako:

„A moj babo, Vukašine kralju!
Malo l’ ti je tvoje kraljevine?
Malo l’ ti je? Ostala ti pusta!
Već s’ o tuđe otimate carstvo.
A ti striče, despote Uglješa!
Malo l’ ti je despotstva tvojega?
Malo l’ ti je? Ostalo ti pusto!
Već s’ o tuđe otimate carstvo.
A ti striče, vojevoda Gojko!
Malo l’ ti je vojvodstva tvojega?
Malo l’ ti je? Ostalo ti pusto!
Već s’ o tuđe otimate carstvo.
Vidite li, Bog vas ne vidio!
Knjiga kaže, na Urošu carstvo,
Od oca je ostanulo sinu,
Đetetu je od koljena carstvo.
Njemu carstvo care naručio
Na samrti, kad je počinuo.”

Takvom odlukom Marko se silno zamerio ocu i stričevima. Vukašin ga čak goni da ga ubije, ali je on ipak ostao na strani pravde. Jer, sudio je ni po babu ni po stričevima, već po pravdi Boga istinoga, kako ga je zaklela i majka Jevrosima.

Tako je nastao izraz ni po babu ni po stričevima, sa značenjem: „pravedno, pravično, objektivno i nepristrasno (kad je reč o odlučivanju, presuđivanju)”.


Literatura:
• Milan Šipka, Zašto se kaže, šesto izdanje, Novi Sad: Prometej, 2010