Vokativ je nezavisan padež koji služi za dozivanje, obraćanje sagovorniku, skretanje nečije pažnje i sl. Dobija se na uzvike HEJ!, OJ!. Vokativ je gramatički izdvojen iz rečenice i stoji izvan njenog i subjekatskog i predikatskog dela. Kao takav on se u govoru posebno naglašava, a u pisanju se obavezno izdvaja zarezom, bez obzira na to na kojem mestu u rečenici se nalazi: na početku, u sredini ili na kraju. Pošto je izdvojen iz rečenice, nema neku posebnu službu (funkciju) u njoj. Uvek se upotrebljava bez predloga.
Vokativ jedinu službu ima u srpskim junačkim pesmama, u kojima se često upotrebljava umesto nominativa i tada ima službu gramatičkog subjekta („Al’ govori Kosančić Ivane…”, „Car Lazare sjede za večeru…”). Razlog za takvu upotrebu vokativa stilske je prirode i namera narodnog pevača bila je da sačuva melodijsku i ritmičku strukturu pesme dopunjavanjem broja slogova u stihu na deset, što je osobina srpskog epskog deseterca.
Naziv vokativ preuzeli smo iz latinskog jezika, u kojem on glasi vocativus. Postao je od reči vocare, što znači „zvati, dozivati”, pa se taj naziv može prevesti kao „padež dozivanja”.
Primeri
• Dođi, Filipe.
• Jelena, koliko je sati?
• Vratite se, deco!