Kada se dva ista samoglasnika nađu jedan pored drugog, stapaju se (sažimaju se) u jedan dugi samoglasnik. Ta glasovna promena odigrala se posle prelaska l u o na kraju reči, npr.:
• sokol > sokoo > sokō
• sol > soo > sō
• stol > stoo > stō
• vol > voo > vō
Sažimanju samoglasnika nekada prethodi asimilacija samoglasnika – jednačenje jednih glasova prema drugima koji su im u neposrednoj blizini. Tako, na primer, oblici genitiva od prisvojnih zamenica moj, tvoj, svoj glase moga, tvoga, svoga. Ti oblici dobijeni su tako što je posle ispadanja suglasnika j iz oblika mojeg, tvojeg, svojeg došlo do izjednačavanja (asimilacije) samoglasnika e i o, a potom i do sažimanja dva o u jedno dugo o:
• mojeg(a) > moeg(a) > moog(a) > mōg(a)
• tvojeg(a) > tvoeg(a) > tvoog(a) > tvōg(a)
• svojeg(a) > svoeg(a) > svoog(a) > svōg(a)
Oblici nastali asimilacijom i sažimanjem češći su od punih oblika, a pravilni su i jedni i drugi.
Odstupanja od sažimanja i asimilacije samoglasnika
1. Sažimanje samoglasnika ne vrši se u složenim rečima, npr.: crnook, jednoobrazan, poodmaći, pooštriti, samoodbrana, vodootporan. Sažimanje se ne odvija ni u nekim rečima stranog porekla, npr.: kooperacija, koordinacija, koordinata, zoologija.
2. Asimilacija i sažimanje samoglasnika ne vrše se u oblicima radnog glagolskog prideva. U standardnom jeziku pravilno je doneo, išao, rekao i sl., a ne donō, išō, rekō.