Infinitiv je prost, nelični glagolski oblik koji samo imenuje radnju, stanje ili zbivanje (npr. crtati, izaći, misliti). On nema kategoriju lica, vremena i načina, kao ni kategorije gramatičkog broja i roda, koji se nalaze u ostalim glagolskim oblicima. U rečnicima se taj oblik iz praktičnih razloga navodi kao osnovni i polazni glagolski oblik.
U rečenici infinitiv se najčešće upotrebljava u funkciji dopune, i to kao:
1. dopuna glagolima nepotpunog značenja (tzv. modalnim glagolima) tipa moći, morati, hteti, trebati, npr.:
• Možemo zajedno pokušati.
• Večeras moram učiti.
• Hteli su doći, ali nisu imali vremena.
2. dopuna faznim glagolima (početi, počinjati, nastaviti, nastavljati, prestati, prestajati i sl.), npr.:
• Okrete se i nastavi spavati.
• Sneg prestade padati posle dva dana.
Kada se upotrebljava kao dopuna, može se zameniti konstrukcijom da + prezent, npr.:
• Možemo zajedno da pokušamo.
• Okrete se i nastavi da spava.
Infinitiv se upotrebljava u službi subjekta rečenice kada se radnja označena infinitivom stavlja u centar mišljenja, govora o njoj kao o pojmu kojem se nešto pripisuje. U takvoj službi infinitiv je najćešće upravni član subjekatske sintagme (npr. Razgledati izloge je interesantno), ali se javlja i samostalno (npr. Čitati je zadovoljstvo).
Infinitiv se upotrebljava za građenje futura prvog i tada je leksička dopuna pomoćnog glagola hteti, npr.: Ona će doputovati sutra.