Infinitiv je prost, nelični glagolski oblik koji imenuje radnju, stanje ili zbivanje, a ne kazuje ni lice, ni vreme, ni način vršenja radnje. Sam infinitiv ne može biti predikat u rečenici. U srpskom jeziku, svi glagoli u infinitivu završavaju se na -ti ili -ći. Glagoli se u rečniku navode upravo u tom obliku.
Infinitiv i infinitivna osnova služe za građenje pojedinih prostih i složenih glagolskih oblika. Infinitivna osnova dobija se na dva načina:
1. od glagola koji se završavaju na -ti kojem prethodi samoglasnik, odbijanjem tog nastavka, npr.:
• doneti – done-
• misliti – misli-
• pevati – peva-
• skinuti – skinu-
2. od glagola koji se završavaju na -sti ili -ći, odbijanjem nastavka -oh za prvo lice jednine aorista, npr.:
• sesti – sedoh – sed-
• tresti – tresoh – tres-
• proći – prođoh – prođ-
• seći – sekoh – sek-
Infinitiv se upotrebljava za građenje budućeg vremena i tada je leksička dopuna pomoćnog glagola hteti (npr. ona će otputovati sutra). Upotrebljava se i kao dopuna glagolima nepotpunog značenja (npr. treba skuvati ručak). Kada se upotrebljava kao dopuna, može se zameniti oblikom da + prezent (npr. moraš gledati ovaj film – moraš da gledaš ovaj film).
Infinitiv se upotrebljava u službi subjekta rečenice kada se o radnji označenoj infinitivom govori kao o pojmu kojem se nešto pripisuje (npr. čitati knjige je korisno). U službi subjekta rečenice infinitiv se javlja samostalno (čitati) i kao upravni član subjekatske sintagme (čitati knjige).
Primeri
• Cveće treba redovno zalivati.
• Lako je to reći.
• Mogla si javiti.