Sokrat


sokrat Rođen je 470. pre n. e. u Atini. Bio je grčki filozof i jedna od najznačajnijih ličnosti zapadnjačke filozofske tradicije. Njegov način života, karakter i razmišljanje izvršili su dubok uticaj na antičku i modernu filozofiju. Pošto ništa nije napisao, podaci o njegovoj ličnosti i učenju potiču uglavnom iz prikaza razgovora koje je vodio i podacima iz dijaloga Platonovih, Ksenofontovih, kao i iz raznih Aristotelovih dela. Sokrat se hrabro borio u Peloponeskom ratu, a kasnije je bio u atinskoj skupštini. Kao velik protivnik sofista, koji su za novac prodavali svoje znanje, okupljao je omladinu i vodio dijaloge u kojima je propagirao aristokratske ideje, zalažući se za njihovu politiku. To ga je dovelo u sukob sa demokratama, koji su u njegovo vreme došli na vlast u Atini. Sokrat je smatrao svojom verskom dužnošću da pozove svoje sugrađane da preispitaju život, uključujući ih u filozofske razgovore. Njegov doprinos u tim razmenama mišljenja po pravilu se sastojao od niza provokativnih pitanja koja su zajedno otkrivala potpuno neznanje sagovornika o predmetu diskusije. To preispitivanje, koje je upotrebljavano kao pedagoška tehnika, nazvano je „sokratovski metod”. Iako je Sokrat pokazivao sopstveno neznanje o mnogim, uglavnom etičkim predmetima koje je izučavao (npr. karakter pobožnosti), on se u stvari držao određenih ubeđenja: 1) da ljudska mudrost počinje priznavanjem sopstvenog neznanja; 2) da život bez preispitivanja nije vredan življenja; 3) da je moralna vrlina jedino što je važno; 4) da se dobrom čoveku nikada ne može nauditi, jer bez obzira na nevolju koja ga zadesi njegova vrlina ostaje netaknuta.

Sokrat, za razliku od ostalih antičkih filozofa, nije napisao nijedno delo. Svoje učenje je izlagao u živoj reči i dijalozima na atinskim trgovima i ulicama. Knjigu je smatrao mrtvom stvari koja ne može zameniti živu reč. Stavljajući u prvi plan istinu, za koju se svesrdno borio, učio je da se istina može saznati samo ako čovek, pre svega, upozna sebe. Čuvena je njegova izreka: „Upoznaj sebe.”

Njegovi učenici i sledbenici, osim glasovitog Platona, bili su Alkibijad, koji je izdao Atinu u Peloponeskom ratu, i Kritija, koji je bio jedan od trideset tirana nametnutih Atini posle pobede Sparte. Pošto je bio povezan sa tom dvojicom, ali i zbog navike da iznosi na videlo neznanje svojih sugrađana, zbog čega su ga mrzeli i bojali ga se, Sokrat je 399. pre n. e. optužen zbog bezbožništva i „kvarenja omladine”. Osuđen je na smrt ispijanjem otrova (koji je verovatno bio od kukute), što je on prihvatio. Dosledan sebi i svom učenju, odbio je da pobegne noć uoči punovažnosti presude. Mirno je ispio vrč sa otrovom koji mu je atinski sud dosudio.

Platonovo delo „Odbrana Sokratova” (Apologia Sokratous) u stvari je Sokratov govor u sopstvenu odbranu (Platon je u svom delu govorio onako kako je mislio da bi sam Sokrat izneo svoju odbranu). Kako je opisano u tom delu, osuda Sokrata na smrt pokrenula je važna pitanja o prirodi demokratije, vrednosti slobode govora i potencijalnom sukobu između moralnih i verskih obaveza i zakona države.