Infracrvena astronomija


Infracrvena astronomija je disciplina koja se bavi proučavanjem astronomskih objekata posmatranjem i praćenjem infracrvenog zračenja koje oni emituju. Ona omogućava detaljno promatranje i analizu brojnih nebeskih tela koja odaju energiju u talasnim dužinama unutar infracrvenog segmenta elektromagnetnog spektra, a koja se inače ne mogu drukčije videti sa Zemlje jer ne emituju dovoljno vidljive svetlosti, ili zbog toga što svetlo blokiraju oblaci prašine, kroz koje infracrveno zračenje može da prodre. Infracrvena astronomija datira s početka XIX veka, zahvaljujući angažmanu nemačko-britanskog astronoma Vilhelma Heršela (1738–1822), koji je, proučavajući sunčevu svetlost, otkrio infracrveno zračenje 1800. godine. Međutim, tek u XX veku detektovani su astronomski izvori infracrvenog zračenja, ne računajući Sunce i Mesec. Prva sistematska infracrvena posmatranja drugih zvezda obavljena su dvadesetih godina XX veka. Moderna infracrvena astronomija nastala je tokom pedesetih godina, a savremene tehnike, poput upotrebe interferentnih filtera za teleskope postavljene na Zemlji, uvedene su početkom šezdesetih godina XX veka.

Na slici ispod prikazano je potpuno isto područje sazvežđa Orion u vidljivom (levo) i infracrvenom (desno) delu spektra. Ta slika dramatično ilustruje kako se karakteristike koje ne mogu biti viđene u vidljivom delu spektra pokazuju veoma sjajno u infracrvenom delu spektra.


infracrvena astronomija slika


Infracrvena svetlost se najčešće detektuje istim teleskopima kao i vidljiva, a obe vrste svetlosti koriste i slične, ali ne i iste detektore. Detektori infracrvenog zračenja moraju se hladiti (na primer tečnim azotom) zato što svako telo sa temperaturom iznad apsolutne nule (−273,15 °C, ili 0 K) emituje toplotno, tj. infracrveno zračenje. Kad detektori ne bi bili hlađeni, oni bi sami emitovali dovoljno infracrvenog zračenja koje bi zagušilo signal zračenja iz svemira koje treba snimiti. Budući da vodena para koja se nalazi u Zemljinoj atmosferi apsorbuje većinu infracrvenih talasa, posmatranja se obavljaju pomoću teleskopa stacioniranih na vrhovima visokih planina, kao i iz vazdušnih (satelitskih) i svemirskih opservatorija. Infracrveni teleskopi u svemiru, između ostalih, uključuju Spicerov teleskop i Heršelovu svemirsku opservatoriju. Astronomi koriste rezultate detekcije i snimanja infracrvenog zračenja za proučavanje astronomskih objekata. Na primer, infracrvena merenja projekata 2MASS i WISE dovela su do otkrića do tada nepoznatih zvezdanih jata.