Dijalekat


Dijalekat je govor nekog područja koje se po svojim osobinama (fonetskim, morfološkim, leksičkim i sintaktičkim) odvaja i osetno razlikuje od standardnog, književnog jezika i od drugih govora, ali ne toliko da bi se govorilo o zasebnom jeziku. Ili, kraće rečeno, dijalekat je skup lokalnih, narodnih govora koji imaju neke zajedničke osobine.

Srbi se služe srpskim književnim jezikom, a zapisuju ga ćirilicom (koja je njihovo tradicionalno, a i zvanično pismo) i, u novije vreme, latinicom. Svaki književni jezik je normiran – njegove osobine propisane su i opisane u odgovarajućim priručnicima (pravopisu, gramatikama, rečnicima). On služi kao sredstvo sporazumevanja cele jedne društvene zajednice, u svim oblastima života, i u pisanju i u govoru.

Pojam književnog jezika treba razlikovati od pojma narodnog jezika, kojim se, u svakodnevnim nezvaničnim prilikama, služi narod (pod kojim se tradicionalno smatra pre svega seosko i manje obrazovano stanovništvo). Narodni jezik je podeljen na dijalekte. Njima se služe govornici na ograničenoj teritoriji, gotovo isključivo u govoru – dakle, u nezvaničnim prilikama i za svakodnevne potrebe (mada ima i primera da su dijalektom napisana i neka književna dela).

Srpski narodni jezik

Srpski narodni jezik čini štokavsko narečje sa njegovim dijalektima. To narečje nalazilo se, po stvaranju južnoslovenskog jezičkog prostora na Balkanu, prvobitno u jednoj istorijskoj jezičkoj zajednici sa čakavskim i kajkavskim narečjima hrvatskog narodnog jezika, koji jednim svojim manjim delom sadrži i štokavsko narečje. Navedena tri narečja date jezičke zajednice nazive su dobila po upitnoj zamenici za stvari, koja u najvećem delu prvobitno zajedničke celine jezika glasi što, a u druga dva znatno manja dela – ča i kaj. Ta razlika među narečjima date jezičke zajednice vrlo je stara.

Ostale različne jezičke crte pojavljuju se kasnije, postepeno, i to najviše u srednjem veku, u vreme postojanja feudalnih država, čije su granice doprinosile jezičkom razdvajanju. S druge strane, kasniji veliki pokreti stanovništva, još od kraja XIV veka, dovodili su do širenja štokavskog narečja na račun čakavskog i kajkavskog, do grananja štokavskog narečja na štokavske dijalekte (starije i mlađe), ili su dovodili do mešanja jezičkih crta sva tri narečja.

Među razlikama koje su bile značajne za podelu na narečja (i njih na dijalekte) naročito se ističu razlike u deklinaciji (promeni imenskih reči), u akcentu i, posebno, razlike u izgovoru staroga glasa jat, koji je bio nasleđen iz praslovenskog jezika.

Štokavsko narečje i njegovi dijalekti

Svi dijalekti srpskog jezika pripadaju štokavskom narečju – u njima upitna imenička zamenica za stvari glasi što/šta. Štokavskim narečjem govori se u Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini i u velikom delu Hrvatske, tako da je ono narodni jezik i drugih naroda osim Srba – Crnogoraca, Bošnjaka i jednog dela Hrvata.

Izgovor staroga glasa jat omogućio je, tokom istorijskog razvoja, u savremenim narodnim govorima zamenu glasom e (npr. mleko, mesto), glasovnim grupama ije ili je (mlijeko, mjesto) i glasom i (mliko, misto).

Prema tome kojim je glasovima zamenjen stari glas jat, štokavsko narečje deli se na tri izgovora:
1. ekavski
2. ijekavski
3. ikavski

Preštokavsko jat pre zamene bio je glas između e i i (zatvoreno e), koji je zamenjen na najvećem delu terena između XIII i XV veka. Ekavska zamena znači otvaranje njegovog prvobitnog izgovora, ikavska zatvaranje odnosno sužavanje, dok je ijekavskoj zameni prethodila neka vrsta diftongizacije (prelaz samoglasnika u diftong), ukoliko na kasnijem ijekavskom području nije bio sačuvan njegov diftonški karakter iz ranijih epoha.

Prema razvitku akcenta i oblika, štokavsko narečje deli se na:
1. starije štokavske dijalekte
2. mlađe štokavske (novoštokavske) dijalekte

Oni se razlikuju pre svega po akcentima i deklinaciji: mlađi dijalekti imaju četiri akcenta i sistem od sedam padeža, a u starijima to nije slučaj.

Dijalekti kojima govore Srbi jesu sledeći:
1. ekavski:
a) stariji – kosovsko-resavski, prizrensko-timočki
b) mlađi – šumadijsko-vojvođanski
2. ijekavski:
a) stariji – zetsko-raški (ili zetsko-južnosandžački)
b) mlađi – istočnohercegovački

Pored toga, jedan manji broj Srba govori ikavski.

U osnovu srpskog književnog jezika ušla su dva novoštokavska dijalekta: istočnohercegovački (koji je ijekavskog izgovora) i šumadijsko-vojvođanski (koji je ekavskog izgovora). Ikavska zamena nije ušla u osnovu književnog jezika.