Kada se cela reč ne može napisati u redu u kojem je započeta, ona se prekida, a preostali njen deo prenosi se u sledeći red; uz poslednje slovo na kraju reda stavlja se crtica. Reč se ne može podeliti na bilo kojem delu; treba voditi računa da se na kraju prvog i na početku drugog dela ne nađu glasovne grupe teške za izgovor. Reč se deli tamo gde bi trebalo da bude granica sloga. Rastavljeni delovi reči (smešteni u dva reda) moraju imati najmanje po jedan slog, što istovremeno znači i da se ne rastavljaju jednosložne reči bez obzira na broj slova.
Osnovna pravila kojih se treba držati prilikom podele reči na kraju reda:
1. Ne prenosi se jedno slovo (makar to bio i samoglasnik koji čini slog), jer se ono može napisati umesto crtice. Na primer, nepravilno je misa-o, naša-o, uga-o.
2. Samoglasnik može biti sam na kraju reda, npr.: a-vion, i-gračka, o-bojiti, u-zeti.
3. Ako se suglasnik nađe između dva samoglasnika, on pripada delu reči koji se prenosi u sledeći red, npr.: ča-mac, de-vojka, ži-veti (a ne čam-ac, dev-ojka, živ-eti).
4. Ako se na kraju reda deli suglasnička grupa, kraj prvog dela treba da odgovara mogućem (’prirodnom’) kraju a početak prenesenog dela mogućem početku reči, odnosno – sastavi suglasničkih grupa i kraja i početka rastavljenih delova moraju biti u skladu sa uobičajenim rasporedom glasova u srpskom jeziku, npr.: brat-stvo, ljud-ski, tram-vaj (a ne brats-tvo, ljuds-ki, tramv-aj ni bra-tstvo, lju-dski, tra-mvaj).
5. Jednosložne reči se ne dele, bez obzira na to od koliko slova se sastoje. Ne rastavljaju se tako mlad, prst, tvrd, grozd, plast, sklad, strast i sl.
6. U latinici se ne razdvajaju dvojna slova (lj, nj, dž) u značenju jednog glasa, npr.: vo-lja, sta-nje, pi-džama (a ne vol-ja, stan-je, pid-žama). To naravno ne važi za primere kao kon-jugacija, nad-živeti.
7. Ako je na mestu preloma postojala (polusloženička) crtica, tada se jedna crtica piše na kraju a druga na početku narednog reda, npr.: klin- -čorba, remek- -delo, sat- -dva, ugljen- -monoksid.
Mada za pažljivu podelu reči na kraju reda ima poneki specifičan detalj, neće se pogrešiti ako se primene pravila podele reči na slogove, kakva se mogu naći u gramatikama srpskog jezika.