Asklepije – mitologija


Bog lekarske veštine, sin Apolona i Koronide, kćerke tesalskog kralja Flegije. Koronidu je strasno voleo Apolon. Kad je već nosila pod grudima njegovo dete, zavolela je Elatovog sina Ishija, za koga se i udala. U toku svadbenog pira jedan gavran je odleteo do Apolona u Delfe i saopštio mu da ga je ljubavnica izneverila. Bog je prokleo tog vesnika nesreće i njegovo do tada belo perje postalo je crno. Smrtnici koji su se usudili da uvrede boga ubrzo su kažnjeni: Apolon je ubio svog suparnika, dok je Artemida ustrelila nevernicu. Kad je vatra već plamtela oko Koronide na njenoj pogrebnoj lomači, Apolon je iz njene utrobe iščupao nerođenog sina i odneo ga kentauru Hironu na Pelion.

Prema kasnijem, epidaurskom predanju, Flegija je sa trudnom Koronidom došao na Peloponez iz Tesalije. U području planine Mirtion, u blizini Epidaura, Koronida je u potaji rodila sina. Ona je odmah napustila mališana, ali se kraj njega ubrzo pojavila jedna koza da ga doji i jedan pas da ga čuva. Njihov vlasnik, pastir Arestanaj, našao je dete, ali se, uplašen čudnim sjajem koji se oko njega širio, odmah udaljio. Tako je dečak ostao u divljini sve do dana kad je krenuo u svet da ljudima pokaže lekarsku veštinu.

Asklepija je veštini lečenja poučavao Hiron, najmudriji među kentaurima. Božanski dečak ubrzo je ovladao tom veštinom do te mere da je mogao i mrtve da vraća u život. On je to činio ili pomoću Meduzine krvi ili pomoću travke koju mu je otkrila jedna zmija. Priča se da je Atena, nakon što je Persej odrubio glavu Meduzi, dala Asklepiju dve vrste Meduzine krvi; krv iz njene leve vene uništavala je svaki život, a iz desne – oživljavala je mrtve. Asklepije je podigao iz mrtvih Kapaneja, Likurga, Minosovog sina Glauka, Tindareja i Hipolita. Iz straha da će carstvo mrtvih opusteti, Had, gospodar podzemnog sveta, požalio se Zevsu na Asklepija. Kako se ne bi remetio red u prirodi, a i zbog pritužbi Hada, Zevs je Asklepija ubio munjom. Apolon je tada poubijao kiklope, tvorce munja, da bi se osvetio Zevsu za sinovljevu smrt. Kasnije je Zevs, na Apolonov zahtev, oživeo Asklepija i uveo ga na Olimp, a njegov lik sa zmijom isceliteljkom preneo je među zvezde (sazvežđe Zmijonoša).


asklepije slika


Asklepije je bio oženjen Epionom, koja mu je rodila više kćerki, od kojih je najpoznatija Higija, koja je personifikacija zdravlja tela i duše. Higija je tokom VI veka stare ere uzdignuta na stepen božanstva; najpre je poštovana kao samostalno božanstvo, ali je u vreme širenja Asklepijevog kulta svrstana među njegovu decu. Njegovi sinovi su Podalirije, Mahaon i Telesfor.

U najstarijem predanju Asklepije je samo uzoran lekar i otac Mahaona i Podalirija. Tek od V veka stare ere poštovan je kao božanstvo, i to najpre u tesalskoj Triki. Odatle se njegov kult proširio po celoj Grčkoj i svim egejskim ostrvima. S vremenom je Asklepije potisnuo lokalne heroje lekare, pa čak i Apolona, koji je verovatno tek kasnije, pod uticajem Delfa, proglašen njegovim ocem.

Sedište Asklepijevog kulta nalazilo se u Epidauru, blizu Arga. Za to mesto, kao maticu, bila su vezana i ostala Asklepijeva svetilišta, čije je osnivanje praćeno procesijom u kojoj je nošena zmija kao inkarnacija boga. Epidaur je svoj najveći procvat doživeo u IV veku stare ere, u vreme kad je narod, zbog opšte krize u celom grčkom svetu, tražio božanstvo koje bi mu pomoglo i sa njim saosećalo. Bolesnici su u Asklepijevom hramu provodili noći, sve dok im bog u snu ne bi doneo izlečenje ili im otkrio pravi lek za njihovu bolest. Sačuvane su brojne votivne tablice kao spomen na čudotvorna izlečenja. Čak i predstavnici naučne medicine, na primer Hipokrat i njegovi učenici, ili predstavnici lekarske škole na Kosu, smatrali su sebe Asklepijevim potomcima i sledbenicima.

Asklepijevi atributi su zmija obavijena oko štapa, petao, pas, koza, šišarka, lovorov venac i fijala.

U likovnoj umetnosti Asklepije je prikazan u liku zrelog, bradatog muškarca. Kalamis je izradio hrizelefantinsku statuu Asklepija za Sikion, a Alkamen je, između 420. i 418. godine stare ere, izvajao Asklepijevu kultnu statuu za Mantineju. Za hram u Epidauru skulptor Trasimed prikazao je Asklepija na prestolu sa štapom i zmijama u rukama, a kraj njegovih nogu postavio je psa (početak IV veka stare ere). Skopas je za Tegeju i Gortij (gradovi u Arkadiji) izradio kultne statue Asklepija i Higije. Helenističko-rimska umetnost oslanja se na tradicionalne uzore. Lik Asklepija se sve više približava liku Zevsa, naročito po predstavi kose.


Literatura:
• Dragoslav Srejović – Aleksandrina Cermanović-Kuzmanović, Rečnik grčke i rimske mitologije, drugo izdanje, Beograd: Srpska književna zadruga, 1987