Dionis – mitologija


Zevsov najmlađi besmrtni sin, koji zajedno sa Hermesom, Apolonom i Artemidom pripada drugoj generaciji olimpskih bogova. U predanju se pominju dva Dionisa: stariji – Zagrej, sin Zevsa i Persefone, i mlađi – sin Zevsa i tebanske princeze Semele. Zbog toga se i sumnjalo u njegovo božansko poreklo; Dionis je morao čudima da dokazuje da je bog, a njemu, kao i njegovim pristalicama, neprestano su pretila proganjanja i smrt. Trakija i Frigija nadmetale su se za počast da ih smatraju Dionisovim zavičajem, premda on možda potiče sa ostrva Krita.

Prema orfičkom predanju, Zevsu je Reja ili Demetra rodila kćerku Persefonu. Pošto je rodila devojčicu, Demetra je napustila Krit i otišla na Siciliju. Tu je, u jednoj pećini, ostavila Persefonu i dve zmije da je čuvaju. Dok je Persefona tkala vunenu tkaninu, nju je oplodio Zevs, preobražen u zmiju. Tako je rođen novi vladar sveta, rogati dečak Dionis Zagrej. On je odmah stavljen na presto; dobio je kocke, loptu, čigru, zlatne jabuke, vunenu kićanku i zvečku da se igra, a čuvali su ga kureti, koji su igrali oko prestola, uz zveku svog oružja. Ljubomorna Hera je želela da uništi Zevsovog naslednika i poslala je titane da ubiju mališana. Dionis Zagrej pokušavao je da se spase na taj način što se preobražavao u jarca, lava, zmiju i bika. Dok je bio u vidu bika, titani su ga rastrgli, a zatim su priredili gozbu i njegovo raskomadano telo izneli na trpezu. Miris pečenog mesa primamio je i Zevsa; kad je otkrio zločin, titane je usmrtio munjom, a Dionisove udove predao Apolonu da ih sahrani pored svog tronošca u Delfima. Neki kažu da je Zevsova munja i titane i celu gozbu spržila i pretvorila u pepeo. Iz tog pepela, koji u sebi sadrži titanske i božanske elemente, stvoren je sav ljudski rod. Dionisovo srce, koje je jedino ostalo sačuvano, Atena je sakrila u jednu kotaricu i predala Zevsu. Iz srca Dionisa Zagreja rođen je mlađi Dionis.

Prema uobičajenom predanju, Dionis je Zevsov i Semelin sin. Otac bogova se zaljubio u Semelu, lepu Kadmovu i Harmonijinu kćerku, i sa njom se sjedinio u tebanskoj Kadmeji, u Demetrinom svetilištu. Kad je Semela začela božansko dete, njenu bremenitost opazila je Hera. Da bi se osvetila suparnici i sprečila rođenje deteta, Zevsova supruga je posavetovala Semelu da zahteva od ljubavnika da joj se pojavi u svoj svojoj veličini i sjaju, kao gromovnik. Nerazborita Kadmova kćerka poslušala je taj savet i prinudila Zevsa da joj priđe onako kako prilazi svojoj božanskoj supruzi (slika ispod). Sjaj munje spržio je smrtnicu, a dete koje je Semela nosila pod grudima Zevs je spasao iz ognja i ušio ga sebi u butinu. Posle tri meseca Zevs je u Nisi rodio Dionisa i predao ga na čuvanje nimfama te zemlje.


dionis slika


Drugi pripovedaju da je Semela potajno rodila Dionisa u Tebi, i da je Kadmo stavio kćerku i unuka u kovčeg i bacio u more. Talasi su izbacili kovčeg na obale Lakonije. Ljudi koji su ga otvorili našli su u njemu mrtvu Semelu, a dete, koje je još bilo živo, predali su na čuvanje Atamantovoj supruzi Inoni. Neki kažu da je Zevs poverio svog sina Inoni zahtevajući da ga odneguje kao devojčicu. Ta predostrožnost nije zavarala ljubomornu Heru; ona je otkrila prevaru i ludilom kaznila Inonu i Atamanta. Zevs je tada pretvorio Dionisa u jare i predao ga na čuvanje nisejskim nimfama.

Dionis je odrastao među ženama, koje su ostale uz njega i kad je krenuo u svet, okićen vencima od bršljana i lovora. Njegove pratilje – menade, tijade i bahantkinje – lutaju planinama i šumama, ispunjene božanskim nadahnućem. Pošto je pronašao način gajenja vinove loze i spravljanja vina, Dionis je sa svojom pratnjom, u kojoj se nalazio i njegov vaspitač Silen, započeo pobedonosni pohod. Na putu od Egipta do Trakije i od Španije do Indije on je širio nove običaje i poučavao ljude gajenju vinove loze. Usput je nailazio na brojne pristalice, ali je stekao i mnoge neprijatelje. Kad je stigao u Trakiju, suprotstavio mu se kralj Likurg. Dionis je morao da se spase skokom u more, gde ga je prihvatila Tetida i dala mu utočište pod vodom. Likurg je kažnjen ludilom; uveren da seče čokot vinove loze, on je sekirom posekao sina. U Orhomenu su Minijeve kćerke odbile da učestvuju u Dionisovim misterijama, zbog čega su kažnjene ludilom: najstarija od njih raskomadala je svoje dete, a zatim ga je, zajedno sa svojim sestrama, pojela. Kad argivski kralj Pret nije poverovao u Dionisovo božansko poreklo, bog je svim Argivljankama pomutio um, i one su rastrzale i jele svoju decu. Dionis je došao u Tebu da kazni svoje tetke, koje nisu verovale da je njihovu sestru Semelu obljubio Zevs. Kralj Pentej, Kadmov naslednik, naredio je da zatvore došljaka, ali je Dionis podstakao Agavu, Pentejevu majku, i ostale Tebanke da rastrgnu bezbožnog kralja. Zatim je mladi bog zaželeo da pređe na egejska ostrva. Dok je stajao na morskoj obali, obučen u divnu purpurnu odeću, naišli su na brzoj lađi tirenski gusari. Pošto su pomislili da se pred njima nalazi kraljevski sin za koga će dobiti velik otkup, zarobili su Dionisa i odvukli ga na svoju lađu. Debela užad, kojima su hteli da ga vežu, sama su se kidala. Uviđajući da je mladić jedan od bogova, krmanoš je savetovao svojim drugovima da ga ostave na obali. Zapovednik je naredio mornarima da zaveslaju, ali se tada dogodilo čudo: lađom je poteklo vino, oko katarke se uvio bršljan, preko jedara spustila se loza sa zrelim grožđem, a vesla su se pretvorila u zmije. Uplašeni mornari pokušali su da uprave lađu ka kopnu, ali se Dionis preobrazio u lava i strašnom rikom ih je naterao da poskaču u more, gde su se preobrazili u delfine (slika ispod).


dionis slika1


Na ostrvu Diji Dionis je našao Arijadnu, kćerku kralja Minosa, koju je Tezej napustio. Da bi utešio nesrećnu devojku, on joj je poklonio Hefestovu krunu, a zatim se njome oženio i odveo je u Argolidu. U sukobu koji je izbio između njega i Perseja u Argu, Arijadna je izgubila život. Da bi kaznio Argivce, Dionis je njihovim ženama pomutio razum i one su u ludilu ubijale i rastrzale svoju decu. U Atici je Dionisa srdačno primio Ikarije, a u Etoliji – kralj Enej. Pripoveda se da je Dionis došao u Indiju na kolima u koja su bili upregnuti panteri i da je osvojio tu zemlju snagom svog oružja. Pošto je njegov kult bio prihvaćen u celom svetu, Dionis je odlučio da napusti zemlju i da se nastani na Olimpu. Olimpski bogovi su ga srdačno prihvatili; dobio je počasno mesto, uz desno Zevsovo koleno. Posle izvesnog vremena, odlučio je da siđe u had, kako bi otuda izveo Semelu i pridružio je bogovima. Pokraj jednog izvora u blizini Lerne sreo je seljaka po imenu Prosimno ili Polimno, koji mu je, za određenu naknadu, pokazao put do podzemnog sveta. Had i Persefona dozvolili su Dionisu da izvede Semelu iz carstva mrtvih, a on im je zauzvrat podario svoju omiljenu biljku mirtu. Majku je odveo na Olimp i, pod imenom Tiona, uvrstio je među bogove.

Sa ostalim Olimpljanima Dionis je učestvovao u borbi protiv giganata, jer je bilo prorečeno da će bogovi pobediti gigante jedino uz pomoć boga čija je majka smrtnica. U velikoj bici na Flegrijskoj ravnici, Dionis je tirsom usmrtio giganta Eurita.

Dionis je jedno od najzagonetnijih božanstava grčke religije. Njegovo ime se tumači kao „sin Zevsa”, „bog iz Nise” ili se dovodi u vezu sa rečju woinos, što znači „vino”. U kontinentalnoj Grčkoj poštovan je sigurno već u drugoj polovini drugog milenijuma stare ere, što potvrđuju pločice pisane mikenskim pismom. Dionisov lik nastao je verovatno spajanjem božanskog deteta, koje je od davnina poštovano u egejskom svetu (Dionis Zagrej), i tračko-frižanskog božanstva vegetacije, čiji se kult širio po Grčkoj iz dva pravca: sa severa – preko Beotije, i sa istoka – preko egejskih ostrva.

Dionis je bog vegetacije, veliko božanstvo koje se, kao i sve rastinje u prirodi, stalno obnavlja. U Dionisovom kultu i mitu uobičajena je ekstaza, ubijanje i komadanje deteta (sparagmos) i jedenje sirovog mesa (omofagija). Delovi rastrgnutog božanskog deteta čudom se ponovo sastavljaju i Dionis se ponovo rađa. Njegovo ubijanje i vaskrsavanje obezbeđuje plodnost i stalno obnavljanje prirode, a jedenje raskomadanog boga ili njegove svete životinje jemči vernicima sjedinjavanje sa bogom i spasenje posle smrti. Iz godine u godinu tijade su na vrhovima Parnasa proslavljale rođenje Dionisa, a istovremeno je obavljana i tajna svečanost na njegovom grobu u Delfima.

Kao bog vegetacije, Dionis je prvenstveno zaštitnik drveća (Dendrites, Endendros). Njegova omiljena biljka je bršljan. Dionis je i zaštitnik cveća (Anthios), a velik broj njegovih nadimaka vezuje se za razno drveće i druge biljke, posebno za smokvu i vinovu lozu. U njegovom kultu značajnu ulogu ima falus; Dionis nije nikad predstavljen itifaličan, ali su zato tako prikazani njegovi pratioci – sileni i satiri. O njegovim praznicima svečano je nošen falus (faloforija).

Mit o Dionisovom silasku u podzemni svet, kao i praznik Antesterije, pokazuje da je taj bog, kao i ostala božanstva vegetacije, smatran i gospodarem mrtvih. Dionis je u Trakiji bio i bog proricanja, ali je u Grčkoj imao samo jedno proročište, i to u Amfikleji, u Fokidi. Tokom zimskih meseci u Delfima je zamenjivao Apolona i davao proročanstva. Njegovim dolaskom u Delfe proricanje pomoću žreba zamenjeno je božanskim nadahnućem.


dionis slika2


Glavno obeležje Dionisovog kulta je orgijanje, padanje u ekstazu. Učesnici u Dionisovom ritualu bile su uglavnom žene, koje su posle dugih lutanja i velikih napora, pod dejstvom igre i muzike, padale u zanos (slika iznad). Dionisov kult bio je rasprostranjen po celoj Grčkoj; njegovi najznačajniji praznici su Antesterije, Agrionije i Leneje. Kao i Demetra, Dionis je božanstvo seljaka i širokih narodnih masa. Središta njegovog kulta nisu velelepni hramovi, već planine i skromna seoska svetilišta. U klasičnom periodu on nije samo bog vegetacije već i veliko božanstvo, kome je potčinjena cela priroda, pre svega čovek. Jedino taj bog ispunjava duše ljudi, tako da se oni u zanosu poistovećuju sa njim. Dionisovi mitovi razrešavaju sukob između onog što je racionalno i onog što je iracionalno u ljudskom životu.

Dionisove svete životinje su panter i lav; njemu se žrtvuju jarci i koze. Od biljaka mu je posvećen bršljan, kojim je ovenčana njegova glava i obavijen tirs – štap krunisan šišarkom.

U likovnoj umetnosti Dionis je predstavljan kao dete, mladić ili zreo muškarac. Najstarije Dionisove kultne statue bili su kolac ili drveni stub, na koje su stavljani maska i odelo. Taj arhaični način prikazivanja Dionisa dugo se održao u Grčkoj zbog karaktera njegovog kulta. Na arhajskim vazama crnofiguralnog stila Dionis je uvek prikazan kao zreo, bradat muškarac, odeven u dug jonski hiton, sa bršljanom u kovrdžavoj kosi i peharom ili vinovom lozom u rukama. Kraj njega su predstavljene njegove svete životinje jarac i bik, a on sam često jaše na mazgi. Najčuvenije od tih vaza su Egzekijina kupa (oko 540. godine stare ere) i amfora Amazisovog slikara (oko 530. godine stare ere). Tek od V veka stare ere Dionis je prikazivan kao lep i nežan mladić. Počev od IV veka stare ere, njegove predstave postaju sve ženstvenije. Na Lisikratovom spomeniku (334. godina stare ere) prikazan je Dionis sa tirenskim gusarima.

Dionis je glavna ličnost Euripidove tragedije Bah (406. godina stare ere), kao i Nonovog epa Dionisijaka (V vek).


Literatura:
• Dragoslav Srejović – Aleksandrina Cermanović-Kuzmanović, Rečnik grčke i rimske mitologije, drugo izdanje, Beograd: Srpska književna zadruga, 1987