Zevs – mitologija


Najstariji Kronov i Rejin sin, vrhovno božanstvo, gospodar bogova i ljudi, koji boravi na svetlim planinskim vrhovima i otuda šalje na zemlju oluje, sneg i kišu. Svojom mudrošću, iskustvom i snagom Zevs nadmašuje sve bogove; strašnim udarcem groma mogao je svakog od njih da baci u mračni Tartar i stoga ni oni nisu smeli da mu prkose. On gospodari i ljudskim sudbinama: u njegovim dvorovima nalaze se dve bačve, jedna sa zlim i jedna sa dobrim darovima, koje on po svojoj volji deli smrtnicima.

Prema kasnijem predanju, Zevs je najmlađi Kronov i Rejin sin. Kron je gutao svu decu koju mu je Reja rađala, jer mu je prorečeno da će ga sin zbaciti sa prestola. Pred rođenje najmlađeg deteta, Reja se obratila Uranu i Geji da je posavetuju kako da ga spase. Po njihovim uputstvima, ona je otišla na Krit, a čim je rodila Zevsa, odnela ga je u šumovitu planinu Egeon i sakrila u jednoj pećini. Sutradan je Reja uvila u pelene velik kamen, a zatim ga je pružila Kronu, koji ga je, u uverenju da prima sina, odmah progutao.

Na Kritu, u pećini planine Ide ili Dikte, Zevsa su odnegovale nimfe Adrasteja i Ida; one su mališana stavile u zlatnu kolevku i hranile ga medom i mlekom koze Amalteje (slika ispod). Kolevku su okačile na drvo, kako Kron ne bi mogao da nađe sina ni na zemlji, ni na nebu, ni na moru, a oko nje su igrali naoružani kureti, koji su, zveketom svog oružja, zaglušivali detinji plač. Kasnije, kad je postao gospodar sveta, Zevs se odužio svojim hraniteljicama: Adrasteju, Idu i Amalteju preneo je među zvezde, a pčelama je podario boju zlata i otpornost prema oštroj planinskoj klimi. Svake godine, određenog dana, iz Zevsove svete pećine na Kritu izbija bleštava vatra. Nazivi mnogih mesta na tom ostrvu sačuvali su uspomenu na Zevsovo rođenje i detinjstvo.


zevs slika


Prema arkadskom predanju, Reja je rodila Zevsa na planini Likeju i odmah ga poverila nimfama Tisoji, Nedi i Hagni. Vrh te planine smatran je svetim, a na njoj se nalazilo i mesto koje su sunčevi zraci tako obasjavali da nijedno biće nije imalo senku. Ljudima je tu bio zabranjen pristup jer se verovalo da će svako ko prekrši tu zabranu umreti u roku od godinu dana.

Zevs je brzo rastao i jačao. Da bi stekao saveznike za borbu protiv Krona, odlučio je da spase braću i sestre. U tom poduhvatu pomogla mu je Geja ili Metida. Premudra Metida dala je Kronu neko sredstvo koje ga je prisililo da najpre izbljuje kamen, a za njim i svoju decu – Hestiju, Demetru, Heru, Posejdona i Hada. Kamen, koji je Kron izbacio iz utrobe, Zevs je postavio na obronke Parnasa, u Delfima, kako bi se ljudi uvek sećali tog događaja.

Sa braćom i sestrama Zevs je odmah napao Krona i titane. Ta borba trajala je deset godina. Kad je Zevs, po Gejinom savetu, oslobodio iz Tartara svoje stričeve – kiklope i hekatonheire – novo pokolenje bogova izvojevalo je sjajnu pobedu. Svoje ljute neprijatelje Zevs je okovao i bacio u Tartar.

Posle pobede nad Kronom i titanima, Zevsu je pripala vladavina nebom, Posejdon je zagospodario širokim morem, a Had – mračnim podzemnim carstvom. Novi vladari sveta ubrzo su morali da započnu borbu sa strašnim gigantima, koje je Geja nagovorila da se osvete Zevsu zato što je titane bacio u Tartar. Zahvaljujući Zevsovom lukavstvu, Olimpljani su i ovog puta izvojevali pobedu. Poraz giganata još više je razgnevio Geju; ona je Tartaru rodila strašnog Tifona, kome je pošlo za rukom da savlada Zevsa i da ga osakaćenog zatvori u jednu kilikijsku pećinu. Hermes i Egipan oslobodili su zatočenika i povratili mu snagu; Zevs je odmah nasrnuo na Tifona i posle brojnih i teških borbi pobedio je svog najljućeg neprijatelja.

Čim je zagospodario svetom, Zevs se oženio premudrom Metidom. Geja i Uran su prorekli da će ona roditi najpre devojčicu, a zatim sina, koji će zbaciti oca sa prestola. Da ne bi izgubio vlast, Zevs je progutao bremenitu suprugu. Kad je došlo vreme da se Metida porodi, Hefest je udario Zevsa sekirom po glavi; tako je na svet došla sjajnooka boginja Atena, po razumu i srčanosti ravna svojim roditeljima. Zevs se zatim oženio Temidom, Uranovom i Gejinom kćerkom, koja mu je rodila hore i mojre. Okeanova kćerka Eurinoma podarila mu je tri prelepe kćerke harite, a Demetra – kćerku Persefonu. Zevs je devet noći uživao ljubav lepokose Mnemosine, koja mu je rodila devet muza. Blagorodna Leto obdarila ga je predivnim blizancima, Artemidom i Apolonom. U Okeanovoj palati Zevs se već ranije sjedinio sa sestrom Herom; tek posle pobede Olimpljana nad titanima, brat i sestra su sklopili sveti brak i Hera je od tada smatrana gospodaricom neba i jedinom zakonitom Zevsovom suprugom. U tom braku rođeni su Ares, Hefest, Ejlejtija i Heba.

Zevs nije bio uzoran suprug; zbog brojnih preljuba, često se sukobljavao sa Herom. Svojom ljubavlju proganjao je titanke, posebno Atlantove kćerke. Letina sestra Asterija odbila je njegovu ljubav i sakrila se duboko pod morem. Maja, Atlantova i Plejonina kćerka, rodila mu je Hermesa, a druga Atlantova kćerka – Elektra – podarila mu je sina Dardana i kćerku Harmoniju. Zevs je želeo da se oženi Tetidom, ali je od te namere odustao kad je saznao da će ona roditi sina jačeg od oca.

Otac bogova voleo je mnoge nimfe i smrtnice. U vidu orla ili vatre zadobio je ljubav nimfe Egine, koja mu je rodila sina Eaka, a preobražen u satira, iznenadio je Antiopu, koja mu je podarila blizance Amfiona i Zeta. Dve Artemidine pratilje, Kalisto i Mera, uživale su Zevsovu naklonost, ali ih je ta ljubav stajala života. Nioba, kćerka Foroneja i nimfe Laodike, bila je prva smrtnica kojoj se Zevs približio. Otac bogova i ljudi strasno je voleo i Foronejevu sestru Iju, koju je Hera dugo proganjala svojom ljubomorom. U vidu zlatne kiše, Zevs je obljubio Akrisijevu kćerku Danaju, u vidu labuda – Tindarejevu suprugu Ledu, a u vidu bika – feničansku princezu Evropu. Kadmova kćerka Semela uživala je u Zevsovim zagrljajima sve dok ljubomorna Hera nije prouzrokovala njenu smrt. Poslednja smrtnica koju je Zevs voleo bila je Amfitrionova supruga Alkmena, koja mu je rodila sina Herakla. Eponimski heroji mnogih oblasti i gradova u Grčkoj, mitski vladari i čuveni junaci bili su Zevsovi sinovi ili njegovi potomci (Persej, Minos, Sarpedon, Radamant, Tantal i dr.).


zevs slika1


Zevs boravi na Olimpu i suvereno vlada u krugu porodice olimpskih bogova – Posejdona, Hefesta, Hermesa, Aresa, Apolona, Here, Atene, Artemide, Hestije, Afrodite i Demetre. Tu su i Helije, Selena, Leto, Diona, Dionis, Temida i Eos, kao i niža božanstva, koja služe ili uveseljavaju Olimpljane (slika iznad). Zevs sve vidi, sve zna i sve može; kad bi svi bogovi okačili zlatno uže na nebesa i kad bi zajedničkim snagama pokušali otuda da povuku Zevsa, to im ne bi pošlo za rukom, ali bi otac bogova, da hoće, jednim trzajem užeta mogao sve njih, zajedno sa zemljom i morem, da odigne i veže za vrh Olimpa. Hera, Atena i Posejdon pokušali su jedanput da ga okuju, ali im to nije pošlo za rukom. Kad su se Apolon i Posejdon zamerili Zevsu, morali su da služe smrtnike. Hera se u više mahova suprotstavljala njegovoj volji; da bi je kaznio što je progonila Herakla, Zevs ju je vezao zlatnim užetom i obesio je o oblake. Svi bogovi, čak i Posejdon i Had, plašili su se Zevsa i pokoravali se njegovim zapovestima. Zevs često saziva skupštinu bogova i saopštava im svoje odluke. Dok na Olimpu sede oko zlatnih stolova i uživaju u slatkoj ambroziji, Apolon i muze uveseljavaju svirkom i pesmom Zevsa i ostale Olimpljane, a Heba ili Ganimed nalivaju im nektar u pehare.

Otac bogova budno motri na sve što se događa na zemlji. Kad je Prometej ukrao nebesku vatru i poklonio je smrtnicima, Zevs je kaznio i njega i ceo ljudski rod. S vremenom su se ljudi silno namnožili i prestali da poštuju bogove. Zevs je hteo velikim potopom da ih sve uništi, ali su pobožni Deukalion i Pira uspeli da izbegnu smrt i da na opustošenoj zemlji obnove ljudski rod. Kasnije, da bi rasteretio zemlju od ljudi, Zevs je izazvao najpre Tebanski, a zatim i Trojanski rat. U vreme Trojanskog rata, dok su se ostali bogovi podelili u tabore i umešali u borbe smrtnika, Zevs je ostao nepristrastan; često je uzimao u ruke zlatne terazije i vagao sudbine grčkih i trojanskih junaka, pa je čak dopustio da pred Trojom padne i njegov najmiliji sin Sarpedon.

Zevs je vrhovni bog grčkog panteona. Njegovo ime, koje je indoevropskog porekla, označava svetlo nebo. Stoga je Zevs prvenstveno bog vremena i atmosferskih fenomena, koji na vrhovima visokih planina skuplja oblake i šalje na zemlju kišu, sneg, munje i gromove. Pošto od vremenskih prilika zavisi zemljoradnja, Zevs je rano povezan sa agrarnim ritualima i smatran je zaštitnikom plodnih njiva. U svojstvu boga plodnosti povezan je sa pregrčkim demonom vegetacije, koji je od davnina poštovan na Kritu u liku božanskog deteta ili mladića. Taj kritski Zevs, poštovan pod nazivom Velhan ili Gelhan, sjedinjuje se u vidu ptice sa boginjom ili nimfom drveća, a zatim umire. Zbog toga se kasnije pripovedalo da je Zevs zadobio Herinu ljubav u vidu kukavice i da je sahranjen na Kritu. Već u mikenskom periodu (XVI–XII vek stare ere) Zevs menja karakter i postaje zaštitnik utvrđenih gradova, kraljevskih palata, domaćeg ognjišta i porodice. Iako nije stvorio ni bogove ni ljude, on je smatran sveopštim ocem. Kasnije, u istorijskom periodu, Zevs je vrhovni bog države (Polieus), zaštitnik političkih sloboda (Eleutherios, Soter) i oličenje visokih moralnih principa. Uz njega se uvek nalaze Pravda (Dika), Revnost (Zelos), Snaga (Bija), Moć (Kratos) i Pobeda (Nika). On je i bog zakletve (Horkios), prijateljstva i gostoprimstva (Philios, Xenios), kao i zaštitnik svih onih koji traže pomoć i milost (Hiketas, Hikesios). U vidu zmije, on je blag i dobar bog koji daruje bogatsvo (Ktesios, Meilihios). Zevs čuva okućnicu i celu porodicu (Herkeios), brani od svakog zla (Alexikakos), štiti narodne skupove (Agoraios) i sve Grke (Panhellenios). S vremenom se njegovo sedište pomera sa Olimpa i ostalih planinskih vrhova na blistavo nebo i on postaje vrhovni princip sveta. U helenističkoj epohi njegovo ime je dato i mnogim negrčkim bogovima (Zevs Amon).

Kako je niz Zevsovih funkcija s vremenom prenet na druga božanstva, u istorijskom periodu njemu je posvećeno samo nekoliko praznika, svetilišta i hramova. Najpre je poštovan pod vedrim nebom. Najstarije njegovo svetilište nalazilo se u Dodoni, u Epiru. Tu su se o njegovom kultu starali sveštenici zvani seloi, koji su bili podvrgnuti najstrožoj askezi, kao i sveštenice boginje Dione, koja je u Dodoni poštovana zajedno sa Zevsom. Pripoveda se da su iz egipatske Tebe odletele dve crne golubice, i to jedna u Libiju, a druga u Dodonu. U Dodoni, golubica je sletela na jedan hrast i ljudskim glasom progovorila da na tom mestu treba da se osnuje Zevsovo proročište. Sveštenici iz Dodone smesta su poslušali tu naredbu; od tog vremena Zevsova volja se oglašavala šuštanjem lišća svetog hrasta i sveštenstvo je, na osnovu tih šumova, davalo vernicima proročanstva.

Drugo prastaro Zevsovo kultno mesto nalazilo se na planini Likeju, u Arkadiji. Na vrhu te planine podignuta su dva stuba, ukrašena zlatnim orlovima, koji su uokviravali žrtvenik. Tu su prinošene ljudske žrtve, a sveštenik likejskog Zevsa odlazio je u vreme suša do obližnjeg izvora i hrastovom granom uskomešavao vodu da bi izazvao kišu. Ljudske žrtve i obredi za kišu posvedočeni su u Zevsovom kultu u Halu i na vrhu Peliona. U Halu je najstariji član iz porodice Atamantida uvek bio u opasnosti da bude žrtvovan Zevsu Lafistiju. Na vrhu Peliona, u vreme izlaska zvezde Sirijusa, ugledni građani i snažni mladići, ogrnuti ovnujskim krznima, dolazili su do Zevsovog svetilišta i obavljali obrede za kišu.

Zevsu je posvećen i velik žrtvenik u Olimpiji. Taj žrtvenik, koji je nastao od pepela i kostiju žrtvovanih životinja, imao je izgled zarubljene kupe, čiji je prečnik u osnovi iznosio 37 metara, a visina 6,5 metara. Na vrhu tog džinovskog žrtvenika, do kojeg su vodile stepenice, spaljivane su butne kosti žrtvovanih životinja. Verovalo se da se Zevs u Olimpiji borio sa Kronom za kraljevstvo i da je posle pobede, u spomen na taj događaj, osnovao olimpijske igre.

Tek od VI veka stare ere Zevsu su posvećivani hramovi (hram u Nemeji, Olimpejon u Atini). Oko 480. godine stare ere podignut mu je hram u Akragantu, a između 470. i 456. godine stare ere i velik hram u Olimpiji. I u kasnijim periodima Zevs je poštovan na otvorenom prostoru, što pokazuje monumentalni žrtvenik koji mu je posvećen u Pergamu (180–160. godina stare ere).

Na jednoj mikenskoj vazi sa Kipra (XIII vek stare ere) Zevs je prikazan sa terazijama u ruci, kao bog koji dodeljuje ljudima ono što im pripada. U Olimpiji su nađene bronzane figurine nagog muškarca sa šlemom na glavi (IX–VIII vek stare ere), za koje se pretpostavlja da prikazuju Zevsa. Tek na jednoj protokorintskoj vazi iz ranog VII veka stare ere Zevs je prvi put prikazan sa munjom u ruci. Kao gromovnik predstavljen je i na zabatu Artemidinog hrama na Krfu (oko 600. godine stare ere). Od sredine VI veka stare ere pokraj Zevsa ili na njegovom skiptru predstavlja se i orao.

Zevs je redovno prikazivan u liku zrelog muškarca, bujne kose i brade. Najčuvenija predstava Zevsa je monumentalna hrizelefantinska statua koju je izvajao Fidija za hram u Olimpiji (oko 430. godine stare ere). Ta skulptura bila je uzor svim umetnicima kasnijih epoha.


Literatura:
• Dragoslav Srejović – Aleksandrina Cermanović-Kuzmanović, Rečnik grčke i rimske mitologije, drugo izdanje, Beograd: Srpska književna zadruga, 1987