Pan – mitologija


Bog šuma, pašnjaka, stada i pastira, Dionisov miljenik. Dok je Hermes čuvao u Arkadiji stada nekog smrtnika, ugledao je lepu nimfu, Driopovu kćerku, i poželeo njenu ljubav. Plod te ljubavi bilo je čudesno dete, sa kozjim rogovima, nogama i repom, bučno i nasmejano. Majka se uplašila od dvorogog bradatog mališana, ali mu se Hermes silno obradovao; on je sina povio u krzno planinskog zeca, a zatim ga odneo na Olimp i ponosno pokazao bogovima. Svi su se obradovali dečaku, posebno Dionis. Bogovi su Hermesovom sinu dali ime Pan (što znači „sav, sve”), jer je svima razveselio srca.

Pan se rodio u Arkadiji, pastirskoj zemlji usred Peloponeza. Neki pripovedaju da je njegov otac Apolon, Zevs ili Kron, a majka – nimfa Penelopa ili Kalisto. Nimfa Penelopa je kasnije poistovećena sa Odisejevom suprugom; stoga se mislilo da je Pan sin Odiseja i Penelope, ili Penelope i Hermesa, ili Penelope i svih njenih prosilaca. Prema drugom predanju, postoje dva Pana: jedan – koji je Zevsov i Kalistin sin, Arkadov brat blizanac, i drugi – koji je Kronov i Rejin sin.

Kosmatom, dvorogom Panu pripadaju snežni planinski vrhovi i kamenite staze; on juri kroz guste šikare, obilazi pećine ili tumara po vrletnom stenju, gde lovi zveri i svira na pastirskoj fruli. Prate ga planinske nimfe, sa kojima pokraj vrela često peva i igra. Nestašan je i bodar, ali i razdražljiv, naročito kad ga uznemire tokom podnevnog odmora. Umoran od lova, pesme i igre, Pan u podne spava, a pastiri strahuju da ga u to vreme ne uznemire. Često je u društvu Dionisa i njegove vesele pratnje – nimfa, Silena i satira. Panu se katkad pridružuju i brojna njemu slična bića, pani i panisci. Njegova iznenadna pojava izaziva metež i strah (odatle „panika”). Znao je da ljude i životinje ispuni strahom, neočekivanom i bezrazložnom prestravljenošću. Duvajući u školjku, izazvao je paniku kada je Zevs poveo bogove u borbu protiv Krona i titana. Posedovao je proročki dar i naučio je Apolona proricanju.

Svojom ljubavlju Pan je progonio mnoge lepe nimfe i mlade pastire. U ljubavi nije imao sreće: nimfa Pitis preobrazila se u omoriku, Eho ga je odbila, a Siringa se preobrazila u trsku, od koje je zaljubljeni Pan načinio pastirsku sviralu (siringu). Pan je voleo i boginju Selenu, koja ga je odbijala sve dok se nije ogrnuo belim ovnujskim runom ili joj poklonio prekrasno ovčje runo.


pan slika


Pan je jedino božanstvo za koje se verovalo da je smrtno. Priče o njegovoj smrti pojavile su se za vreme vladavine rimskog cara Tiberija (14–37). Brod koji je plovio iz Grčke za Italiju ostao je bez vetra nedaleko od ostrva Paksa. Iznenada, glas sa obale povika tri puta: „Tamuze!” Egipatski kormilar, koji se zvao Tamuz, odgovori na poziv, a glas sa obale mu reče: „Kaži im da je veliki Pan mrtav.” Kada morska struja približi lađu obali, ali na drugom mestu, kormilar povika da je Pan mrtav, na šta narod na kopnu udari u plač i kuknjavu. Čim moreplovci stigoše u Italiju, car Tiberije pozva kormilara, a učenjaci sazvani da protumače taj događaj složiše se da dotični Pan nije bog već istoimeni demon. Po svemu sudeći, mornari su čuli obrednu naricaljku za Adonisom ili, čak, vavilonskim Tamuzom. Prvi hrišćani nalazili su utehu u toj priči, verujući da ona naveštava početak kraja paganskog doba. U poznom srednjem veku, u raznim teološkim spekulacijama, taj veliki Pan izjednačen je sa Satanom ili Hristom.

Pan je najpre poštovan na Peloponezu, u Arkadiji, a tek posle Maratonske bitke (490. godine stare ere) njegov kult se proširio po celom grčkom svetu jer se verovalo da je pomogao Atinjanima da pobede u toj bitki. Dešavalo se da ponašanjem, pojavom i vikom Pan ispuni strahom i čitave vojske, pa se raširilo verovanje da je on u Maratonskoj bitki galamom zaplašio Persijance, koji su se dali u bekstvo. U pećinama na padinama atinskog Akropolja Pan je poštovan zajedno sa nimfama.

Kao božanstvo koje umnožava stada i obezbeđuje uspešan lov, Pan je zamišljen kao itifalični bog, ogrnut krznom risa, sa pastirskim štapom (pedum) i lagobolonom u rukama. U rimsko doba on je poistovećen sa Faunom i Silvanom.

U likovnoj umetnosti Pan je često predstavljan, posebno na slikanim vazama i reljefima, i to kako igra u društvu nimfa ili kako ih progoni. U kasnijim umetničkim delima naglašenije su njegove ljudske osobine.


Literatura:
• Dragoslav Srejović – Aleksandrina Cermanović-Kuzmanović, Rečnik grčke i rimske mitologije, drugo izdanje, Beograd: Srpska književna zadruga, 1987