Dioskuri – mitologija


Kastor i Polideuk (ili Poluks kod Rimljana), blizanci koji su, po svom nebeskom ocu Zevsu, nazvani Dioskuri (grčki Dióskouroi, što znači „sinovi Zevsovi”). Po svom zemaljskom ocu, lakedemonskom kralju Tindareju, nazvani su Tindaridi. U starijem predanju Kastor i Polideuk su sinovi Tindareja i Lede, a u mlađem – Zevsa i Lede. Ona se u jednoj istoj noći sjedinila sa Zevsom, koji joj je pristupio u vidu labuda, i sa mužem Tindarejem. Leda je na Tajgetu rodila blizance Kastora i Polideuka i bliznakinje Helenu i Klitemnestru. Polideuka i Helenu začela je sa Zevsom, a Kastora i Klitemnestru sa Tindarejem. Zbog toga su Polideuk i Helena besmrtni, dok su Kastor i Klitemnestra delili sudbinu smrtnika. Kasnije se pričalo da su ti blizanci rođeni iz dva jajeta koje je snela Leda.

Dioskuri su se odlikovali ne samo lepotom već i izuzetnom snagom. Polideuk je bio osobito vešt u pesničanju, dok je Kastor bio uzoran vitez, vičan vožnji bojnih kola i kroćenju konja. Bili su među Argonautima, tokom čijeg je pohoda Polideuk golim rukama ubio Amika, kralja Bebrika, naroda iz Bitinije. I jedan i drugi učestvovali su u lovu na Kalidonskog vepra, a sa Heraklom su ratovali protiv Amazonki. Braća se nikad nisu odvajala jedan od drugog, delili su sva dobra i sve nevolje i bili su ponos ne samo Lakedemonjana već i svih Doraca.

Najpoznatija je priča o pohodu Dioskura na Atiku. Kada je Tezej ugrabio Helenu i doveo je u Atiku, oni su odlučili da se osvete otmičaru i da sestru vrate u zavičaj. Pogodan trenutak je ubrzo došao. Tezej je sa Piritojem otišao u had, a Helenu je poverio svojoj majci Etri i ostavio je u Afidni. U Tezejevom odsustvu Dioskuri su upali u Atiku i, uz pomoć Akadema ili Dekela, oslobodili sestru. Istovremeno su sa atinskog prestola svrgli Tezejevog sina, a na njegovo mesto postavili Menesteja. U Lakedemon su doveli Etru, i to kao robinju.


dioskuri slika1


Sudbina je razdvojila braću kad su se sukobili sa Afarejevim sinovima Idom i Linkejem. Dioskuri su zajedno sa Afarejevim sinovima ukrali goveda u Arkadiji, ali im je Ida, koji je bio zadužen za podelu plena, lukavstvom oduzeo svu stoku i oterao u Meseniju. Drugi pripovedaju da su se božanski blizanci posvađali sa Afarejevim sinovima kad su oteli njihove verenice, Febu i Hileru, kćerke kralja Leukipa (slika iznad). Kad je kasnije Paris svratio do Dioskura, oni su mu priredili gozbu, kojoj su prisustvovali i Afarejevi sinovi. Ida i Linkej su pred strancem ismejavali Dioskure što su uzeli Leukipove kćerke bez uobičajenih darova. Na to su Kastor i Polideuk oteli Afareju goveda, kako bi ih dali Leukipu. Posle krađe, sakrili su se u šupljinu hrasta, ali ih je sa vrha Tajgeta primetio oštrovidi Linkej; on je dojurio do drveta, zario u njegovu koru mač i tako ubio Kastora. Da bi osvetio brata, Polideuk je krenuo za Afarejevim sinovima i sustigao ih kod groba njihovog oca; Linkej i Ida su bacili na njega tešku nadgrobnu ploču, ali je on uspeo da ubije Linkeja. Idu je sam Zevs usmrtio munjom. Drugi pričaju da je Kastor ubio Linkeja. Kad je Ida hteo da sahrani brata, Kastor ga je u tome omeo; razgnevljeni Ida ubio je Kastora, ali je i sam ubrzo pao od osvetničke Polideukove ruke. Neki kažu da su Dioskuri preživeli borbu sa Afarejevim sinovima i da su im Leukipove kćerke rodile sinove Anaksisa i Mnasinusa.

Kad je Kastor umirao, Polideuk je uputio molbu svom nebeskom ocu da i njemu pošalje smrt. Zevs mu je ponudio da bira: da večno živi na Olimpu među bogovima ili da polovinu svog veka provede sa bratom u hadu. Polideuk je prihvatio drugi predlog. Od tada braća jedan dan provode u zlatnim nebeskim dvorima, a jedan – u podzemnom svetu. Da bi ovekovečio njihovu bratsku ljubav, Zevs je likove Dioskura preneo među zvezde (sazvežđe Blizanci).

Kult Dioskura nastao je u Lakoniji, ali se ubrzo proširio po celoj Grčkoj i Italiji. Ti jahači na belim konjima, koji su prvobitno i zamišljani kao beli konji, donose svetlost i spas čovečanstvu. Njihove supruge su Leukipide, čija se imena takođe vezuju za konje. Zbog toga je Dioskurima u Olimpiji podignut žrtvenik na ulazu u hipodrom. U Lakedemonu su Dioskuri tesno povezani sa sestrom Helenom kao boginjom drveća i predstavljeni su u obliku dve vertikalne grede (dokana) ili kao dve amfore iz kojih izlaze zmije. Dioskuri su verovatno kućni bogovi lakedemonskih vladara. Osim dokana i belih konja, njihovi atributi su i zmije, zvezde i šiljate kape – pilosi, koje svojim oblikom treba da podsete na njihovo rođenje iz jajeta.

Dioskurima su priređivane gozbe (teoksenije) jer se verovalo da oni kao putnici dolaze za trpezu na koju se postavlja sir, masline, luk i kolači. Posebno su ih poštovali moreplovci, koji bi tražili njihovu pomoć kad god bi se brod našao u opasnosti. Moreplovci su verovali da zvezde koje se pojavljuju na nebu posle stišavanja bure predstavljaju Dioskure.


dioskuri slika


Rimska imena za grčke Dioskure su Kastor i Poluks. Prema predanju, njihov kult je uveden u Rim 496. godine stare ere, posle bitke kod jezera Regila. Priča se da su u toj borbi učestvovali i Dioskuri, koji su obavestili stanovnike Rima o njenom ishodu. Zato im je podignut hram na Forumu (Aedes Castoris); godišnjica tog hrama proslavljana je 15. jula, kad je gradom prolazila svečana povorka konjanika. Tim ritualom isticana je povezanost Kastora i Poluksa sa konjanicima. Oni su prvenstveno zaštitnici muškaraca – konjanika i moreplovaca. Žene nisu imale nikakvog udela u njihovom kultu.

Kult Dioskura bio je od davnina rasprostranjen u južnoj Italiji i Etruriji. Kastor i Poluks nisu u Rimu shvaćeni kao grčki bogovi, već kao božanstva latinskih suseda.

Najstarije predstave Dioskura su u vidu greda, a za privatni kult izrađivane su i terakote koje su ih prikazivale kao decu. Njihove predstave u monumentalnoj umetnosti sačuvane su uglavnom samo na reljefima (metopa na riznici Sikionaca u Delfima, friz riznice Sifnijaca u Delfima, friz u Đelbaši). Čuvena grupa krotitelja konja iz Montekavala rađena je prema originalu iz druge polovine V veka stare ere. Brojnije su predstave Dioskura na vazama, od kojih se lepotom posebno ističe Egzekijina amfora (oko 530. godine stare ere) i Talova vaza (IV vek stare ere). Često su predstavljani i u delima etrurske zanatske umetnosti (Cista Ficoroni, IV vek stare ere).

Kastor i Poluks prikazani su najčešće kao konjanici, koji kopljima uništavaju neprijatelje. Iznad njihovih glava katkad je predstavljena zvezda (lucida sidera) koja pomaže moreplovcima.


Literatura:
• Dragoslav Srejović – Aleksandrina Cermanović-Kuzmanović, Rečnik grčke i rimske mitologije, drugo izdanje, Beograd: Srpska književna zadruga, 1987