Nioba – mitologija


Kad se lepokosa Nioba hvalisala da je rodila više dece nego boginja Leto, Apolon i Artemida odlučili su da joj se osvete za uvredu koju je nanela njihovoj majci: Apolon je srebrnim lukom ustrelio šestoricu Niobinih sinova, a Artemida joj je poubijala šest kćerki. Devet dana i devet noći Niobina deca ležala su u krvi nesahranjena, jer je Zevs okamenio sve stanovnike Tebe. Desetog dana sami Olimpljani sahranili su mrtve, a Nioba, umorna od plača, zatražila je hranu. Zevs ju je zatim, sažalivši se na njenu bol, pretvorio u kamen na usamljenom brdu Sipilu, u Lidiji, oblasti u Maloj Aziji.

Za tu nesrećnu majku kasnije se pripovedalo da je bila kćerka Tantala i Plejade Dione, da je iz svoje domovine Frigije došla u Tebu, da se tu udala za kralja Amfiona i da je rodila četrnaestoro dece – sedam sinova i sedam kćerki. Kad je proročica Manto, Tiresijina kćerka, pozvala tebanske žene da ukažu poštovanje boginji Leti, Nioba je počela da ih odvraća od toga, ističući da ona zbog svog porekla i svoje krasne dece pre zaslužuje božanske počasti. Te reči rasrdile su Leto; ona se požalila Apolonu i Artemidi da je Nioba ponižava, da i njih stavlja iza svoje dece, da joj uskraćuje žrtve i naziva je bezdetnom. Brat i sestra odmah su krenuli da kazne oholu Niobu. Na polju ispred tebanskih bedema Apolon je, jednog za drugim, ustrelio sve Niobine sinove; najmlađi od njih uputio je bogovima molbu da mu poštede život, ali je strela već letela ka njegovom srcu i Apolon nije stigao da je zaustavi. Na vest o pogibiji svojih sinova, Nioba je sa kćerkama izašla pred tebanske zidine; luda od boli, ona je nad leševima svoje dece uzviknula: „Surova Leto, meni je u nesreći ostalo više nego tebi u sreći, posle tolikog gubitka ja te i dalje nadmašujem.” Na te reči nanovo se čulo zujanje odapetih strela i ojađena Nioba ugledala je kako joj kćerke padaju jedna za drugom. Najmlađa od njih potražila je utočište u zagrljaju majke; Nioba je prigrlila kćerku i zaklonila je haljinom, podigla oči ka nebu i zavapila da joj bogovi poštede bar to jedno dete. Njena molba nije uslišena. Dok je stajala usamljena među leševima svoje dece, strašna bol okamenila je nesrećnu majku. Jak vihor zahvatio je okamenjenu Niobu i preneo je u zavičaj, na brdo Sipil, gde iz njenih ukočenih očiju i dalje liju suze.


nioba slika


Predanje govori o različitom broju Niobine dece. Prema Homeru, Nioba je imala dvanaestoro dece, prema Hesiodu dvadesetoro, prema Herodotu četvoro, a prema Sapfi osamnaestoro, ali u zabeleškama Euripida i Apolodora, koje su najpotpunije, kaže se da je imala sedam sinova i sedam kćerki. Prema Apolodoru, njihova imena su: Sipil, Eupinit, Ismen, Damasihton, Agenor, Faedim, Tantal; Filomaha, Kleodoksa, Astioha, Ftija, Pelopija, Astikratija, Ogigija. Neki kažu da su Apolon i Artemida poštedeli jednog Niobinog sina i jednu kćerku, jer su se usrdno molili njihovoj majci, boginji Leti.

Prema lidijskom mitu, Nioba je Asaonova kćerka, supruga Asirca Filota i majka dvadesetoro dece. Kad je Filot poginuo u lovu, Asaon je počeo da proganja ljubavlju rođenu kćerku. Zgrožena tim postupkom, Nioba ga je odbila, ali je Asaon, da bi joj se osvetio, pozvao svoje unuke u kuću i za vreme obeda ih spalio. Nioba se u očajanju bacila sa visoke stene, a neki pripovedaju da su je bogovi pretvorili u kamen. Na brdu Sipilu jedna stena liči na ženu koja sedi pogruženo, u dubokoj tuzi.

Mit o Niobi omiljena je tema grčke umetnosti. Veliki tragičari Eshil i Sofokle uzeli su Niobinu sudbinu za temu svojih tragedija, koje nisu sačuvane. Niobinu zlu sudbinu obradio je i slavni rimski pesnik Ovidije (Metamorfoze). Počev od sredine VI veka stare ere, na slikanim vazama prikazuje se smrt Niobine dece (Niobida). Najpoznatija je vaza takozvanog slikara Niobida, koja se danas čuva u Luvru (V vek stare ere). Niobidi su prikazani i na prestolu Zevsa Olimpijskog, a Praksitel ili Skopas izvajao je grupu Niobida koja je kasnije, u helenističko-rimsko doba, često kopirana.


Literatura:
• Dragoslav Srejović – Aleksandrina Cermanović-Kuzmanović, Rečnik grčke i rimske mitologije, drugo izdanje, Beograd: Srpska književna zadruga, 1987