Piritoj – mitologija


Sin Zevsa i Iksionove supruge Dije, kralj Lapita, Tezejev nerazdvojni prijatelj. Zajedno sa čuvenim grčkim junacima – Tezejem, Nestorom, Drijantom i Kenejem – on je savladao i prognao strašne kentaure, i to onog dana kad mu je supruga Hipodamija rodila sina Polipeta.

Kasnije se pripovedalo da je Piritoj bio Iksionov sin i polubrat kentaura. Na dan njegovog venčanja sa Butovom kćerkom Hipodamijom, kentaur Eurit ili Eurition, opijen vinom, napastvovao je nevestu. Njegov primer sledili su i ostali kentauri, koji su nasrnuli na prisutne lapitske žene i dečake. Piritoj i njegovi gosti – Tezej, Drijant, Pelej i Kenej – ubili su Eurita. Njegova smrt prouzrokovala je ogorčenu borbu između Lapita i kentaura, koja se završila potpunim uništenjem ili bekstvom divljih napasnika. Neki kažu da je ta borba otpočela odmah posle Iksionove smrti. Kad je Piritoj nasledio očev presto, kentauri su od svog polubrata zahtevali vlast nad jednim delom zemlje, a kad je nisu dobili, napali su Lapite. Taj sukob okončan je mirom, koji je trajao sve do dana Piritojeve i Hipodamijine svadbe. Kasnije je nastao mit po kojem je Ares izazvao borbu između Lapita i kentaura. Pripovedalo se da je Piritoj zaboravio da prinese žrtvu bogu rata ili da je na svoju svadbu pozvao sve bogove izuzev Aresa. Rasrđeni Ares podstakao je kentaure da se opiju i napastvuju lapitske žene.

Piritoj je još pre ženidbe sa Hipodamijom čuo priče o čudesnim Tezejevim podvizima. U želji da iskuša snagu i hrabrost tog junaka, on je sa Maratonske ravnice odveo Tezejeva goveda. Kad je Tezej krenuo za otmičarem, Piritoj se zaustavio i junaci su se našli licem u lice. U tom trenutku osetili su jedan prema dugom najveće divljenje. Piritoj je prvi pružio ruku svom goniocu i zatražio da mu presudi za krađu, ali Tezej ne samo da nije tražio nikakvu nadoknadu već je zamolio Piritoja da mu bude prijatelj i drug po oružju. Oni su se dogovorili da se svaki oženi jednom od Zevsovih kćerki i zakleli se da će u tom poduhvatu pomoći jedan drugom. U to vreme kružile su priče o čudesnoj lepoti Zevsove i Ledine kćerke Helene. Njih dvojica su sa prijateljima krenuli u Lakoniju da je otmu, iako je Helena bila još devojčica. Taj poduhvat je uspeo i kockom je rešeno da prelepa Zevsova kćerka pripadne Tezeju (slika ispod).


piritoj slika


Bezumno hrabar i drzak, poput oca, Piritoj je odlučio da se oženi kraljicom podzemnog sveta, Hadovom suprugom Persefonom. Tezej je pokušao da odvrati prijatelja od te namere, ali kad je ovaj ostao uporan, pristao je da krene sa njim u carstvo mrtvih. Kod Tenara ili Hermione oni su sišli u had, gde je njihova namera ubrzo otkrivena. Gospodar podzemnog sveta je ljubazno pozvao junake da sednu, ali kad su oni to učinili, ostali su čvrsto spojeni za stolicu Lete (Zaborava). Dvojica prijatelja ostala su na tom mestu sve dok Herakle nije sišao u podzemni svet. Tezej i Piritoj su usrdno molili za pomoć, ali je junak uspeo da oslobodi samo Tezeja, jer je Piritoj, kao glavni krivac, morao večno da ispašta svoj greh. Zajedno sa ocem Iksionom, on je trpeo zasluženu kaznu u podzemnom carstvu: jedna crna stena stalno je pretila iznad njihovih glava, a najstarija Furija nije im dozvoljavala da taknu trpezu sa izabranim jelima.

Priča o silasku dvojice junaka u podzemni svet kasnije je racionalizovana. Tezej i Piritoj otišli su u Epir, na dvor kralja Ejdoneja, u nameri da ugrabe njegovu kćerku Koru. Kralj je imao strašnog psa Kerbera i odlučio je da kćerku uda za onog junaka koji savlada to čudovišno stvorenje. Kad je Ejdonej saznao da prijatelji imaju nameru da ugrabe Koru, pustio je psa da rastrgne Piritoja, a Tezeja okovao lancima.

Piritoj se katkad pominje među Argonautima i lovcima na Kalidonskog vepra ili kao Tezejev pomagač pri otmici amazonske kraljice Antiope.

Borba Lapita i kentaura omiljena je tema grčke monumentalne i zanatske umetnosti. Kentauromahija je prikazana na zapadnom zabatu Zevsovog hrama u Olimpiji, na frizu Apolonovog hrama u Figaliji i na metopama Partenona.


Literatura:
• Dragoslav Srejović – Aleksandrina Cermanović-Kuzmanović, Rečnik grčke i rimske mitologije, drugo izdanje, Beograd: Srpska književna zadruga, 1987