Tifon (Tifaon) – mitologija


Kad je Zevs prognao titane, rasrđena Geja podala se Tartaru i rodila Tifona, svoje najmlađe dete, silno čudovište snažnih ruku i neumornih nogu, sa sto zmijskih glava na ramenima. Iz njegovih očiju stalno je vrcala vatra, a iz usta je ispuštao glasove nalik na zvižduke, riku, urlik lava ili lavež pasa. Tifon je sa Ehidnom izrodio mnoga čudovišta – pse Ortra i Kerbera, lernejsku Hidru i Himeru. On bi zavladao svetom da ga nije na vreme opazio Zevs. Otac ljudi i bogova naoružao se gromom i, kad je ognjenom munjom zapalio Tifonove glave, žar je obuzeo more, a celo nebo uzavrelo je u vihoru i plamenu strela. Nastala je strašna borba, koja je potresla čak i ponore hada. Kad se Tifon srušio, cela zemlja je zaječala topeći se od jare i ognja. Svog ljutog protivnika Zevs je bacio u Tartar.

Tifon je rođen u kilikijskoj pećini. U svojoj sili i obesti pretio je besmrtnim bogovima da će ih srušiti i osvojiti nebo. Zbog te drskosti, Zevs je njegovu snagu pretvorio u prah i pepeo, a zatim ga je pritisnuo planinom Etnom. Iz ždrela Etne često kulja dim i oganj, koje u nemoćnom besu izbacuje sapeti Tifon.


tifon slika


Kasnija predanja drugačije opisuju borbu između Tifona i Zevsa. Tifon je zamišljan kao biće koje stasom nadmašuje svu Gejinu decu. On je viši od svih planina, a njegova glava dodiruje zvezde. Kad bi raširio ruke, jedna bi dosezala do kranjeg istoka, a druga – do krajnjeg zapada. Na ramenima je imao stotinu glava, a od struka je njegovo telo izgledalo kao klupko zmija. Velika krila i raščupana kosa davali su mu izgled koji je zastrašio čak i bogove. Naoružan čeličnim srpom i munjama, Zevs je napao Tifona i gonio ga do Sirije, do planine Kasiona. Kad je video da je Tifon ranjen, Zevs se upustio u borbu, ali ga je čudovište sapelo zmijskim nogama, otelo mu srp i njime mu odseklo tetive na rukama i nogama. Savladanog protivnika Tifon je stavio na ramena i odneo preko mora u Kilikiju, u pećinu Korikion, a Zevsove tetive, zavijene u medveđu kožu, poverio na čuvanje čudovištu Delfini. Hermes i Egipan uspeli su da se domognu odsečenih tetiva i da povrate snagu ocu bogova. Tada je Zevs upregao krilate konje, skočio u kočije i ponovo napao Tifona. Kod planine Nise progonjenog Tifona su prevarile mojre obećanjima da će zadobiti novu snagu ako okusi magične plodove. Tifon ih je poslušao, ali su to bili plodovi koji su obezbeđivali snagu samo za jedan dan. Kad je stigao u Trakiju, počeo je da baca planine na Zevsa, ali su se one, pod udarcima munja, ponovo obarale na njega i otvarale mu krvave rane. Planina Hem (Stara planina) dobila je naziv po Tifonovoj prolivenoj krvi. Kad je Tifon kasnije pokušao da pređe more pored Sicilije, Zevs je na njega bacio Etnu.

Poznata su i predanja o kukavičkom bekstvu bogova ispred strašnog Tifona. Pripoveda se da su pred njim svi besmrtnici pobegli u Egipat i da su se tu, u paničnom strahu, preobrazili u razne životinje: Zevs je postao ovan predvodnik, Apolon – gavran ili lunja, Dionis – jarac, Artemida – mačka, Hera – krava, Afrodita – riba, Hermes – ibis, Hefest – goveče, a Leta – rovčica. Neki kažu da su samo Zevs i Atena hrabro dočekali strašnog neprijatelja. Kad je Zevs pogodio Tifona munjom, ovaj je, sav u plamenu, skočio u more, ali je otac bogova bacio Etnu na svog protivnika. Pritisnut Sicilijom i Etnom, Tifon se i dalje često buni, bljuje vatru i pokušava da se oslobodi tereta zemlje.


tifon slika1


Osim tog kilikijskog Tifona, u predanju se pominje i Tifon, sin boginje Here. Gnevna na Zevsa što je sam rodio Atenu iz glave, Hera je odlučila da bez muškarca začne sina koji će biti onoliko jači od Zevsa koliko je Zevs bio jači od svog oca Krona. Godinu dana je boginja izbegavala supruga, a zatim je rodila strašnog Tifona, koji nije ličio ni na bogove ni na ljude, i poverila ga na čuvanje zmaju Pitonu u Delfima.

Borba između Zevsa i Tifona (slika iznad), koja je često prikazivana na grčkim vazama iz VI i V veka stare ere, predstavljena je i na halkidskoj hidriji (oko 550. godine stare ere), danas u Minhenu.


Literatura:
• Dragoslav Srejović – Aleksandrina Cermanović-Kuzmanović, Rečnik grčke i rimske mitologije, drugo izdanje, Beograd: Srpska književna zadruga, 1987