Kako radi radio?


Od velikih antena radio-stanice do nas ne stižu zvučni talasi, već elektromagnetno zračenje, tj. svetlost koja donosi otisak zvuka. Ali umesto obične, vidljive svetlosti, antena ispušta nevidljivu svetlost – radio-talase.

Zraci vidljive svetlosti koji dolaze od Sunca ili sijalice jesu svetlost srednje energije. Ali postoji i visokoenergetska svetlost, kao što su ultraljubičasta i svetlost rendgenskih zraka, i niskoenergetska svetlost, kao što su infracrvena i svetlost radio-talasa. To su sve oblici elektromagnetnog zračenja, fotoni, koji se kreću brzinom od 299792,458 km/s. Kod malih talasa vidljive svetlosti rastojanje od jednog do drugog vrha talasa iznosi oko 0,6 mikrometara. U poređenju sa njima, radio-talasi su ogromni, jer je kod njih to rastojanje od nekoliko centimetara do 91 metra, pa i više. Ljudsko oko ima sposobnost da primi i obradi svetlost srednje energije – zato se i zove vidljiva svetlost. Međutim, veličina i frekvencija radio-talasa ne odgovaraju našim očima, tako da ih ne možemo videti oko sebe.

Odašiljač na radio-stanici ima dugačku antenu kojom šalje radio-talase slušaocima udaljenim mnogo kilometara. Radio svakog slušaoca ima svoju, manju antenu u obliku pruta ili komada žice. Stanica u svim pravcima šalje signale radio-talasa, koje može da uhvati antena bilo kog radija koji im se nađe na putu. Stanice emituju svoje programe ili pomoću AM (modulacija amplitude) ili pomoću FM (modulacija frekvencije) talasa. AM talas, koji je duži od FM talasa, može imati 91 metar od jednog do drugog vrha talasa. Za razliku od AM talasa, FM talasi mogu imati od jedne trećine metra do jednog metra od jednog do drugog vrha talasa. Bilo da su u pitanju AM ili FM talasi, radio funkcioniše na isti način. Mikrofoni hvataju voditeljev glas i pretvaraju zvučne talase u električni signal. Taj električni signal vibrira prema istom obrascu kao i prvobitni zvučni talasi, pa se zove zvučni (audio) signal. Pojačalo stanice pojačava audio signal. U isto vreme, električno kolo u stanici, oscilator, neprestano proizvodi sopstveni električni signal, koji se zove noseći signal. Zvučni talas, vibrirajući po obrascu glasa (ili muzike), modulira noseći signal tako što menja i njegov obrazac. Zatim se ceo električni signal, i zvučni i noseći talas, još više pojačava i šalje se u antenu stanice. Električni signal pobuđuje atome metala u anteni. Njihovi elektroni počinju da vibriraju po obrascu električnog signala. Elektroni počinju da odašilju nevidljivu svetlost, tj. radio-talase, koji se iz antene šire u nebo. Pošto elektroni iz antene vibriraju prema posebnom obrascu koji stvara glas, u radio-talase koji se emituju takođe je utisnut taj obrazac.

Kada radio-talasi stignu do antene na radiju, ponovo se pretvaraju u električni signal – zvučni signal plus noseći signal. Radio-prijemnik automatski razdvaja zvučni i noseći signal. Ono što je spojeno u radio-stanici razdvaja se u radiju, koji zatim ubacuje zvučni signal u zvučnik. Zvučnik ima ulogu mikrofona, samo što radi u suprotnom smeru – vraća električnom zvučnom signalu oblik zvučnih talasa. I tako se na radiju čuje glas voditelja (ili muzika).

Dok radio-stanice koriste radio-talase kao prenosioce zvuka, televizija koristi radio-talase i za prenos zvuka i za prenos slike.


Literatura:
• Keti Volard, A zašto? Planeta Zemlja, Beograd: Laguna, 2008