Zašto neke ptice ne znaju da lete?


Pomisao na pticu koja ne zna da leti čini se isto tako čudna kao o pomisao na ribu koja ne zna da pliva. Ali širom sveta postoje ptice koje ne lete: nojevi trče po pustinjama Afrike, pingvini po ledenoj obali Antarktika, kivi po Novom Zelandu. Međutim, u poređenju sa pticama koje lete, veoma je malo tih koje ne lete. Jer, letenje je sjajan način da se opstane u jednom opasnom svetu. Ako se lav preteći prišunja gazeli, ona ne može ništa bolje nego da pokuša da pobegne. Ali ako se mačka prikrade vrapcu, on može naglo da uzleti van njenog domašaja. Umeće letenja ima i druge prednosti. Ptice mogu da prevale velika rastojanja kako bi našle hranu, zbog čega su u boljem položaju od životinja koje moraju da ostanu blizu staništa. I svoje ptiće mogu da podignu visoko, van domašaja većine ostalih životinja.

Ptice su postale drugi po veličini uspeh prirode jer umeju da lete. Postoji oko 8500 vrsta ptica, u poređenju sa oko 4000 vrsta sisara (kojima pripada i ljudska vrsta). Iako je letenje veoma moćan alat za preživljavanje, ne umeju sve ptice da lete. Neke vrste ptica verovatno su nekada imale tu sposobnost, ali su je u toku evolucije izgubile. Ustanovljeno je da je najstariji pronađeni fosil ptice star oko 150 miliona godina. Ta ptica, nazvana Archaeopteryx, verovatno je izgledala prilično zastrašujuće, jer je imala kandže na krilima i veoma oštre zube. Proučivši njene kosti, naučnici su zaključili da je mogla da leti samo pomoću vazdušnih struja. Možda su se Archaeopteryx i ptice poznatijeg izgleda koje su se pojavile kasnije razvile od dinosaura. U stvari, pojedini naučnici misle da su vrlo mali dinosauri možda imali perje kako bi im bilo toplije. Neka od tih stvorenja možda su se rađala sa naročitim prednjim udovima kojima su mogla da „mlataraju” kako bi preletela kratka rastojanja. Konačno, neki su rođeni sa prednjim udovima koji su više ličili na krila, a to je značilo veliku prednost. Ptice su se uskoro rasprostranile po celoj planeti. Neke su se našle na ostrvima, na primer na Madagaskaru ili Novom Zelandu. Ostrva i jesu, uglavnom, mesta nastanka ptica koje ne lete.

Za neke vrste ptica život na ostrvu bio je toliko lak da su retko morale da lete. Nije bilo pretećih grabljivica, a hrane je bilo u izobilju. Ptice rođene sa malim ili beskorisnim krilima uspevale su da opstanu kao i letačice. Na kraju su se razvile vrste kao što je, na primer, noj, sa malim beskorisnim krilima i bez pravih letačkih mišića. Neke ptice koje ne lete, poput noja, živele su u blagostanju. Druge, kao što je ptica dodo, koja je nekada živela na ostrvima Indijskog okeana, nisu opstale. Ljudi su ih ubijali zbog mesa, a svinje su im krale jaja. Pingvini su, uzgred, poseban slučaj. Njihova krila su se razvila da bi se koristila pod vodom kao peraja, i veoma su dobra za takvo „podvodno letenje”.


Literatura:
• Keti Volard, A zašto?, Beograd: Laguna, 2006