Alajbegova slama – zašto se kaže


Alajbegova slama je tipično srpski frazem. Iako je sama reč alajbeg (ili, kao vlastito ime, sa velikim početnim slovom: Alajbeg) reč orijentalnog, tačnije – turskog porekla, taj izraz ne postoji ni u turskom, ni u ostalim orijentalnim jezicima, niti je pak zabeležen u bilo kojem drugom jeziku na svetu osim srpskog. Ponikao iz života, u posebnim istorijskim okolnostima, izraz alajbegova slama svedoči o vremenima u kojima je nastao, ali i o nama koji ga danas upotrebljavamo: o našim naravima i navikama.

Prema tumačenju Abdulaha Škaljića, autora rečnika Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku, frazem alajbegova slama znači: „imovina bez gospodara, nešto što može svako uzimati i koristiti se njim”, dakle – nešto što je svačije i ničije, što se može raznositi i trošiti bez ikakve mere i kontrole. Da bi se došlo do odgovora na pitanje kako se u srpskom jeziku razvio frazem sa takvim značenjem, potrebno je razjasniti šta znači reč alajbeg (jer se pretpostavlja da svi dobro znaju šta je to slama). Škaljić tu reč tumači ovako:

alajbeg m (tur.) 1. zapovjednik spahija u sandžaku; svaki je sandžak imao svoga alajbega… Kasnije, nakon reforme turske vojske, alajbeg je naziv za komandanta žandarmerijskog puka. 2. u tabačkom esnafu (cehu) ćehaja se zvao alajbeg.”

Za frazem o kojem je ovde reč bitno je ono prvo značenje, tj. alajbeg kao starešina alaja (paravojne ili vojne jedinice veličine današnjeg puka). To je, kao što se moglo videti, u početku, i dugo vremena za turske carevine, bio zapovednik feudalne vlastele u jednom sandžaku (oblasti). I Vuk Karadžić u svom Srpskom rječniku konstatuje: „Kažu da su u Bosni četiri alajbega, pod kojima su onamo svi begovi i spahije.”

U slučaju rata, svi ti feudalni posednici (sitniji, tzv. timarioti, i krupniji – zijametlije) svrstavali su se u alaje (pukove) i pod komandom alajbega branili Tursko carstvo, ili su išli u ratne pohode. Uz to su bili obavezni da obezbede seno, slamu i sve druge potrebe za jahaće i tovarne konje u svojim alajima.

Nije potvrđeno, ali se može pretpostaviti da se iz neodgovornog odnosa prema toj zajednički skupljenoj imovini pod alajbegom razvio izraz alajbegova slama. Sa slabljenjem centralne vlasti u Otomanskom carstvu neodgovornost i javašluk su se sve više širili, pa je, kao odraz tog stanja, verovatno, nastao i izraz o kojem je ovde reč.

Možda je nastanak tog izraza vezan i za neki konkretan događaj, za priču o raznošenju slame nekog alajbega, koja je imala oslonac u stvarnosti. I ta je pretpostavka sasvim moguća, pogotovo kad se uzme u obzir činjenica da neki izvori navode taj izraz sa velikim početnim slovom (Alajbegova slama), a to već upućuje na vlastito ime i konkretnog čoveka za koga je frazem vezan.

Oba su, dakle, tumačenja moguća i uverljiva, iako pisanih ili kakvih drugih dokaza u tom smislu nema. Barem zasada. Ostalo nam je samo jedno, televizijskom kamerom zabeleženo, kazivanje književnika Ćamila Sijarića, koji, na osnovu svoje umetničke uobrazilje, nastanak izraza alajbegova slama prikazuje ovako:

„Dođe ljeto, bezvodno: ne rodi trava, nema trave – nema sijena, nema čime prezimiti silna stoka. I kada nastane zima, svi potrče alajbegu i njegovim slamama (prikupljenim za vojne potrebe). Svako grabi i trpa na svoja leđa koliko može da ponese kako bi spasao blago. I može se pretpostaviti da je u nekom slučaju sa nekim alajbegom bila čitava drama oko te slame. Oko tih alajbegovih slamišta, oko stogova, skupljali su se ljudi i raznosili koliko je ko htio i mogao. I sve je okolo bilo žuto od te rasturene slame… To je, valjda, neka istina i neki fakat o tome kako je nastao izraz alajbegova slama.”

Osim tog literarnog viđenja, drugih, sigurnijih dokaza o nastanku tog često upotrebljavanog frazema, kako je već rečeno, nema. Tako ćemo i dalje ostati na pretpostavkama. Ali jedno je ipak sigurno. Izraz alajbegova slama svedoči o našoj nasleđenoj i održavanoj navici da ne vodimo brigu o onome što je zajedničko. Sudeći po tome koliko se danas rasipa i arči zajednička (društvena, državna ili kolektivna) imovina, taj će se izraz još dugo upotrebljavati u srpskom jeziku.


Literatura:
• Milan Šipka, Zašto se kaže, šesto izdanje, Novi Sad: Prometej, 2010