Sizifov posao – zašto se kaže


Izraz Sizifov posao upotrebljava se u značenju „neprekidan, zamoran i besplodan (uzaludan) rad bez svrhe i cilja”. Prema grčkoj mitologiji, Sizif je bio vladar Epira u Argolidi i osnivač grada Korinta. Bio je poznat kao najmudriji, najlukaviji i najpokvareniji smrtnik stare Grčke. Priča o njegovoj podmuklosti i basnoslovnom bogatstvu širila se nadaleko. Kao sin boga Eola, gospodara svih vetrova, znao je božanske tajne, ali ih u svojoj oholosti nije hteo ili nije mogao čuvati. Tako je jednom prilikom Asopu, ocu lepe Egine, koju je ugrabio Zevs, otkrio ime otimača i time na sebe navukao gnev vrhovnog boga i gospodara svih ljudi. Zevs je poslao boga smrti Tanatosa da odvede Sizifa u carstvo mrtvih. Ali lukavi Sizif, osetivši da mu se približava smrt, na prevaru uhvati Tanatosa, zarobi ga i okuje. Iza toga nastala je prava pometnja: ljudi su prestali umirati i tako je poremećena ravnoteža i sklad u prirodi. Da bi svet spasao te nevolje i kaznio neposlušnog Sizifa, Zevs naredi bogu rata Aresu da ga uhvati. Ovaj to i učini, oslobodi Tanatosa, koji onda Sizifa odvuče u podzemni svet. Ali i tu lukavi Sizif ponovo nadmudri bogove.

Pošto su gospodari podzemlja, Had i njegova žena Persefona, uzalud čekali da im Sizifova žena povodom njegove smrti prinese žrtvu, Sizif pristupi Hadovom prestolu i reče: „O gospodaru duša umrlih, veliki Hade! Ti si po moći ravan Zevsu! Pusti me na svetu zemlju, ja ću narediti svojoj ženi da ti prinese bogate žrtve, pa ću se zatim vratiti u carstvo senki.” Had nije ni slutio da se Sizif pre smrti dogovorio sa ženom da ne prinosi žrtvu povodom njegove smrti kako bi mogao imati izgovor da se vrati. Verujući u Sizifovo obećanje, Had ga pusti da se vrati među žive. A on, umesto da učini ono što je obećao, nastavi da živi na zemlji i da uživa u svom raskošnom dvorcu, likujući što je jedini od smrtnika uspeo da nadmudri bogove. Na to se Had rasrdi, pošalje Tanatosa na zemlju da Sizifu iščupa dušu i vrati je u mračno carstvo mrtvih. Tu je njegova duša ostala zauvek.

Zbog svog lukavstva, pokvarenosti, obmana i podvala koje je činio ljudima i bogovima, Sizif je osuđen na tešku kaznu – da uz strmu planinsku liticu večno gura ogroman kamen, kako bi ga postavio na vrh planine. Taman kad dođe do vrha, kad mu se učini da je stigao do cilja, kamen mu izmakne iz ruku i uz tresak se stropošta do samog podnožja. On se ponovo prihvata posla i tako večno kotrlja kamen uzbrdo, bez nade da će ikada doći do cilja – na vrh planine.

Iz tog mita proizašao je izraz Sizifov posao, koji, kako je već rečeno, znači: „zamoran i besplodan, težak i uzaludan rad bez smisla i svrhe”.

Na kraju, treba reći da postoji i izraz Sizifov kompleks. To je „naziv za osećaj straha od eventualnog neuspeha upravo u času kad treba postići određeni cilj”.


Literatura:
• Milan Šipka, Zašto se kaže, šesto izdanje, Novi Sad: Prometej, 2010