Medveđa usluga – zašto se kaže


Kada neko, u najboljoj nameri, svojom uslugom nanese nekome štetu, a ponekad i veliko zlo, kaže se obično da mu je učinio – medveđu uslugu. Medveđa usluga je, dakle, nevešta, nespretna, trapava usluga; ona, uprkos dobrim namerama, ne donosi ništa dobro.

Zašto se takva usluga vezuje baš za medveda, a ne za neku drugu zver? Odgovor na to pitanje može se lako nazreti. Medved je krupan, nezgrapan i trapav stvor i od njega se može svašta očekivati, pa i nespretna usluga. Ima, međutim, na svetu još nezgrapnih, trapavih i nespretnih životinja, čak i trapavijih od medveda, kao što je, na primer, slon, a ipak se ne kaže slonovska usluga ili sl. Govori se samo, kad je neko grub, kad nema smisla za fine stvari, pa ruši sve oko sebe, da se ponaša kao slon u staklarskoj radnji. Slon, dakle, i pored svoje nezgrapnosti, nema veze sa nespretnom uslugom. Takva se usluga vezuje samo za medveda. Razlog može biti i to što taj truntavi stanovnik šuma slovi kao priglupa dobričina, mada u stvarnosti nije baš tako. No, bilo kako bilo, kada se spoje njegova dobrota i glupost, na jednoj, i trapavost na drugoj strani, ispadne medveđa usluga.

Priča o medveđoj usluzi postoji, verovatno, od davnina, jer je ta zver bila poznata našim precima, starim Slovenima. Ali prvi je tu priču zabeležio i u svojim basnama u stihove pretočio čuveni ruski basnopisac Ivan Andrejevič Krilov (1768–1844). Među njegovim delima ima jedna basna pod naslovom Pustinjak i medved. Napisana je 1808. godine, a kasnije je prevedena i na srpski jezik. U toj se basni govori o jednom čoveku koji je živeo sam, bez igde ikoga – „daleko od grada, u šipražju gustom”, kako piše u jednom našem prevodu (Gustava Krkleca i Dobriše Cesarića). Nije mu bilo lako, jer „život je težak, kad u kraju pustom i samoći gluhoj nigdje nemaš nikog.” Jednoga dana usamljeni čovek sretne medveda i sprijatelji se s njim. Živeli su oni tako zajedno, družili se i postali nerazdvojni: „Pustinjak je s Medom, Medo s Pustinjakom, na koraku svakom.” Prolazilo je vreme, došlo i žarko leto, nastale velike vrućine, te Pustinjak, umoran od duga hoda, poželi da se malo odmori u hladu. „Legni malo, brate, ja ću pazit na te” – reče mu Medved i Pustinjak se pruži u hladovini i čvrsto zaspa. Ali, ne lezi vraže! Jedna dosadna muva poče obletati oko njegove glave i remetiti mu san. Medo nikako nije mogao da je otera šapom: sad sleti na nos, sad na obraz, sad opet na čelo. Njega to razljuti, pa uzme jedan veliki kamen i, upravo kad je dosadna zunzara pala na Pustinjakovo čelo, svom snagom udari po njoj. Tako, u želji da odbrani prijatelja, da mu pomogne, ubije i njega i muvu.

Kako svaka basna ima svoju pouku (ono „što je pisac hteo da kaže”), tako je ima i ta Krilovljeva. Izrazio ju je sam pisac sledećim stihovima:

„Usluge su mile, pa makar bile male,
Al’ vrijednost njinu ne zna cijenit svako.
No ništa nema gore od uslužne budale,
I biti drug budali – to zbilja nije lako.”

Iz Krilovljeve basne izraz medveđa usluga prenesen je u običan govor pa se danas često upotrebljava i u srpskom jeziku.


Literatura:
• Milan Šipka, Zašto se kaže, šesto izdanje, Novi Sad: Prometej, 2010