Poslednji Mohikanac – zašto se kaže


Značenje izraza poslednji Mohikanac, kako stoji u Rečniku SANU, jeste: „poslednji ili jedan od retkih preostalih predstavnika neke grupe, pokreta, pravca i sl.”. Moglo bi se još reći i „jedan od poslednjih pobornika neke ideje, ili zastupnika kakve doktrine”. Istorijat tog izraza veoma je zanimljiv. Nastao je u životu, u stvarnosti, potom prešao u književnost, a iz književnosti ponovo u život, u živu jezičku praksu.

Istorijski zapisi govore da su Mohikanci ili Mohikanski Indijanci bili nekad veoma poznato indijansko pleme iz grupe Algonkin. U XVII veku, u vreme holandske, britanske i francuske kolonizacije današnjih područja Kanade i severnih delova SAD, još su bili brojni i snažni, ali su ih kasnije beli doseljenici postepeno potiskivali sa njihovih vekovnih staništa dok konačno nisu potpuno uništeni. Poslednji Mohikanci izumrli su u jednom indijanskom rezervatu u državi Konektikat, SAD, još u XIX veku.

Tužnu sudbinu mohikanskog plemena literarno je oslikao američki pisac Džejms Fenimor Kuper (1789–1851) u romanu Poslednji Mohikanac (The Last of the Mohicans), objavljenom 1826. godine. Tu su opisani poslednji dani dvojice mohikanskih vođa bez naroda – starog i mudrog Čingadžguka, poglavice nad poglavicama, i njegovog stasitog i hrabrog sina Unkasa, zvanog Hitri Jelen. Štiteći slučajne saputnike (dve devojke, kćerke britanskog pukovnika, i njihove pratioce) ti čestiti Indijanci pokazuju sve vrline svoga roda i svoje plemenite krvi. Na kraju, u sukobu sa Lukavom Lijom, Hjuronom koji se borio na strani Francuza, mladi Unkas gine.

Time se gasi mohikansko pleme, jer je Hitri Jelen bio poslednji poginuli ratnik među Mohikancima. Iza njega je ostao samo stari otac Čingadžguk da dogori „kao zapaljena luča na proplanku bledih” i da, skrhan bolom, zavapi: „Moje pleme je iščezlo sa obala slanog jezera i sa brda delaverskog naroda. Ja sam sam na svetu…” Kraj svoga roda on je naslutio i mnogo ranije. Na pitanje prijatelja gde su njegovi najbliži, odgovorio je: „Gde je behar minulih godina! Opao je, jedan za drugim, kako su i članovi moje porodice, svi po redu, otišli u zemlju duhova. Ja sam sada na vrhu brda, ali se i ja moram spustiti u dolinu. Kad Unkas pođe mojim stopama, tada neće više biti krvi sagamora, poglavice nad poglavicama, jer je moj sin poslednji Mohikanac.”

U Kuperovom romanu ukazuje se i na stvarne uzroke propasti mohikanskog plemena. Stari poglavica o tome kaže: „Holanđani su se iskrcali na ove obale i dali mome narodu da pije vatrenu vodu (’alkohol’). Moji preci su pili sve dok nisu poverovali da je među njih došao veliki duh…”

A onda su, kako svedoče i hronike tog vremena, prodavali za rum i viski svoju zemlju došljacima, dok nisu potisnuti daleko od obale u brda, gde su potpuno uništeni. Iza njih je ostala samo legenda o nekadašnjoj moći i slavi i uobičajeni izraz poslednji Mohikanac, koji je, kao što se moglo videti, iz Kuperovog romana prenesen u svakodnevni govor. Taj izraz se i danas često upotrebljava, ne samo u engleskom jeziku, gde je nastao, nego i u mnogim drugim jezicima na svetu, pa tako i u srpskom.


Literatura:
• Milan Šipka, Zašto se kaže, šesto izdanje, Novi Sad: Prometej, 2010