Nizak udarac – zašto se kaže


Ustaljeni izrazi u jeziku najčešće imaju svoje korene u narodnim običajima i verovanjima, u religiji i mitologiji, ili istorijskim događajima. Veoma ih je malo koji potiču iz sveta sporta. Jedan od njih je nizak udarac. Taj izraz vezan je za najpopularniju borilačku veštinu – boks. Pravilima te sportske discipline, naime, zabranjeni su „niski udarci”, tj. gađanje protivnika pesnicama niže od grudnog koša. Posebno su zabranjeni udarci u pleksus, gde se nalazi važan živčani splet, čija povreda može izazvati tragične posledice. Jači udarac u taj deo tela (udarac u pleksus) uzrokuje nesvesticu, a neretko i srčani zastoj, usled čega može nastupiti čak i smrt. Zbog toga je to veoma nemoralan čin, kojem pribegavaju samo oni koji nemaju ni snage ni talenta da se bore korektno i fer.

Izraz nizak udarac (češće u množini: niski udarci) prenesen je iz sporta i u druge oblasti, pa se danas upotrebljava u svim prilikama kada se želi reći kako se neki učesnik u nadmetanju ma koje vrste (bilo da je reč o polemikama, borbi za radno mesto, položaj ili sl.) služi nedozvoljenim i nepoštenim sredstvima. Takvi obično, umesto da se služe argumentima, nastoje da moralno unize svoga protivnika, da ga unište iznošenjem prljavih detalja i podmetanjima najniže vrste. Efekat je obično obrnut: moralna ljaga pada upravo na one koji se služe nečasnim sredstvima, koji posežu za niskim udarcima.

U smutnim vremenima, u kojima dolazi do srozavanja mnogih vrednosti, pa i ljudskog morala, niski udarci su česta pojava. Tako je i J. Matešić, u svom Frazeološkom rječniku, uz odrednicu nizak udarac (propraćenu objašnjenjem da je to „nepošten/prljav napad na čiji ugled, na čiju čast”) dao ovaj karakterističan primer: „Malo je tu, uistinu, fer nadmetanja, na čistini, pred nepristrasnim promatračima, s čistim argumentima i bez niskih udaraca.” A pisac aforizama Srećko Lazari iskazao je, duhovito i jetko, još jednu veliku istinu: „U visokom društvu ima najviše niskih udaraca.”


Literatura:
• Milan Šipka, Zašto se kaže, šesto izdanje, Novi Sad: Prometej, 2010