Lov na veštice – zašto se kaže


Današnja deca, pogotovo ona u gradu, malo šta znaju o vešticama, a još manje o njihovim surovim progonima u prošlosti, na osnovu čega su nam u jeziku ostali izrazi lov na veštice, goniti (ili terati) veštice i sl.

Evo kako Vuk Karadžić u svom Srpskom rječniku (1818) objašnjava šta je to veštica:

„Vještica se zove žena, koja (po pripovijetkama narodnim) ima u sebi nekakav đavolski du, koji u snu iz nje iziđe i stvori se u lepira, u kokoš ili u ćurku, pa leti po kućama i jede ljude, a osobito malu đecu: kad nađe čoveka đe spava, a ona ga udari nekakvom šipkom preko lijeve sise te mu se otvore prsi dok ona izvadi srce i izjede, pa se onda prsi opet srastu… Vještice ne jedu bijeloga luka, i zato se mlogi o bijelim i o božitnjim pokladama namažu bijelim lukom po prsima, po tabanima i ispod pazua: zašto kažu da one na poklade najviše jedu ljude…
Kad u kakvom selu pomre mlogo đece ili ljudi, i kad svi poviču na koju ženu da je vještica i da i je ona pojela: onda je vežu i bace u vodu da vide može li potonuti (zašto kažu da vještica ne može potonuti); ako žena potone, a oni je izvuku na polje i puste, ako li ne mogbude potonuti, a oni je ubiju, zašto je vještica.”

Kažnjavanje „veštica” nije bio samo običaj u našem narodu. Katolička crkva je u srednjem veku organizovala na području cele Evrope prave pogrome ljudi, a naročito žena, koji su se bavili čarobnjačkim činima (magijom). Takvi su proglašavani vešticama i spaljivani. Pre toga bili su podvrgavani strahovitoj torturi da bi priznali kako imaju tajne veze sa đavolom.

Progoni veštica trajali su u Evropi, pa i kod nas (naročito u Hrvatskoj) čitavih petsto godina: od XIII do XVIII veka. Otkako je 1264. godine papa Aleksandar I u nadležnost inkvizicije (specijalnog sudskog postupka čiji je cilj bio da otkriva, optužuje i osuđuje otpadnike od vere – jeretike) uključio i čarobnjačke čini, „ukoliko one zaudaraju na herezu”, do kraja XVIII veka zbog tog zločina osuđeno je i spaljeno više stotina hiljada muškaraca i žena. Posebno su stradale žene, koje su pod silnim mukama morale priznavati da su sklopile savez sa đavolom, spavale sa njim i činile ljudima zlo.

Vladimir Bajer (Bayer), u knjizi Ugovor s đavlom (procesi protiv čarobnjaka u Evropi a napose u Hrvatskoj), govori opširno o istorijatu progona veštica, iznoseći pri tom potresne dokumente o sudbini onih koji su optuženi za demonske radnje. Dovoljna je bila i najmanja sumnja, ili lažna dojava, pa da nesrećnu žrtvu bace na teške muke. Nije je moglo spasti ni ranije neporočno ponašanje, niti držanje prilikom isleđivanja.

Nemački jezuitski sveštenik Fridrih Špe, jedan od trezvenijih i poštenijih ljudi onoga vremena, u svom spisu 1631. godine opisuje postupak ispitivanja veštica ovako:

„… da ne bi izgledalo da je proces započet samo na temelju glasine bez daljnjih osnova sumnje, evo odmah i osnova sumnje pri ruci, jer osumnjičenoj ženi sve upisuju u zlo. Ta njezino vladanje je bilo ili loše i poročno ili dobro i neporočno. Ako je bilo loše, kažu da je to jak osnov sumnje, jer se iz jedne nevaljalštine može mirno zaključiti druga. Ako je, međutim, njeno vladanje bilo dobro, ni to nije slab osnov sumnje: na taj se, naime, način, kažu, veštice običavaju prikrivati želeći da se prikažu naročito kreposnima.
Sudac, dakle, izdaje naređenje da osumnjičenu bace u tamnicu i, gle, evo opet novog osnova sumnje, jer joj se sve umije upisati u zlo. Ona, naime, tada ili pokazuje strah ili ga ne pokazuje. Ako pokazuje strah (jer je čula kakva se strahovita mučenja u pravilu primenjuju u postupku zbog čarobnjaštva), tada je to odmah osnov sumnje, jer kažu da ima lošu savest. Ako ne pokazuje strah (jer se, naime, uzda u svoju nevinost), tada je i to odmah osnov sumnje. To je, naime, kažu, uopće naročita osobina veštica da se pokazuju potpuno nevinima i da ne klonu duhom.”

Zbog takvih postupaka, progon veštica ili lov na veštice stekao je izuzetno negativnu moralnu oznaku, postao je sinonim za besomučnu hajku na nevine ljude, koja se organizuje u ime verske ili kakve druge ideološke čistote. U tom smislu „ganjanje veštica” nije prestalo krajem XVIII veka. Istorija svedoči o masovnom lovu na veštice u vreme fašizma, nacizma, staljinizma, ili makartizma (u Sjedinjenim Američkim Državama). Stoga je dobro znati kako je nastao i šta znači taj izraz, kako bi se pojava koju on označava mogla na vreme uočiti i, eventualno, sprečiti.


Literatura:
• Milan Šipka, Zašto se kaže, šesto izdanje, Novi Sad: Prometej, 2010