Slepa sreća – zašto se kaže


Izraz slepa sreća, koji se obično upotrebljava kad nekome iznenada iskrsne kakav veliki dobitak ili kad naglo postigne neočekivan uspeh, ima svoje korene u antičkim mitološkim predstavama života.

Već je u priči o frazemu kolo sreće rečeno da je rimska boginja Fortuna, koja je u starom Rimu poštovana kao božanstvo sreće i sudbine, poistovećivana sa grčkom boginjom sreće Tihom. Tiha je, prema predanju, bila „zlatokrila i brza poput munje, čas dobra i blagonaklona, a čas nepravedna, divlja i slepa. Ona se igra ljudima kao loptom; od njenih ćudi zavisi sreća i blagostanje, ili beda i propast. Svoje darove često daje nedostojnima i zajedno sa Elpidom, slepom Nadom, neprestano obmanjuje ljudski rod.” Njena obeležja, kao i Fortunina, bila su: točak (kolo), vaga, kocka, kormilo i rog izobilja. Tiha je, dakle, bila ćudljiva boginja koja sve daje, ali i sve oduzima. I to ne po nekim zaslugama, nego po slučaju, naslepo. Zato je upravo mogla da često obdaruje velikim bogatstvima nedostojne, a upropaštava zaslužne.

Ljudi i danas veruju u slepu sreću. Zato ih, valjda, toliki broj igra loto, sportsku prognozu i druge „igre na sreću”. Svi misle: Sreća je slepa ili luda, pa možda i mene zadesi!? A zaboravljaju pri tom da je sreća, doduše, slepa, ali i veoma retka.

Treba na kraju reći da se kod nas pored slepa sreća govori i luda sreća, što znači da se ona dešava bez ikakvog reda i smisla, i bez najave. Zato u Rečniku Matice srpske uz ta dva izraza i stoji: „neočekivan, srećan ishod, rezultat čega”.


Literatura:
• Milan Šipka, Zašto se kaže, šesto izdanje, Novi Sad: Prometej, 2010