Sodoma i Gomora – zašto se kaže


Izraz Sodoma i Gomora potiče iz Biblije, iz Starog zaveta. I pored stravičnih božjih kazni i nastojanja Svevišnjeg da ljude upristoji i učini ih dobrima, Adamovi se potomci, izgleda, teško odriču greha. Tako barem proizlazi iz biblijskih predanja, koja su puna Stvoriteljevog gneva zbog ljudskih sagrešenja. Već na samom početku bio je Adamov „istočni greh”, zbog kojeg su on i Eva zanavek isterani iz zemaljskog raja i prokleti zajedno sa svojim potomstvom. Nedugo zatim, pošto se njihovo potomstvo namnožilo, zavladala je sveopšta pokvarenost, pa je Bog morao, da bi iskorenio to zlo, velikim potopom uništiti sve na zemlji, ostavivši u životu jedino pravednog Noja sa porodicom i uzorcima životinjskih i biljnih vrsta. Nadao se da će tako započeti novi život i da će ljudi ubuduće živeti pošteno, u skladu sa božjim zapovestima. Ali se opet, izgleda, prevario. Nojevi potomci, pošto su od njegovih sinova Sima, Hama i Jafeta nastali celi narodi, ponovo su se iskvarili: počeli su jedni druge progoniti, robiti i ubijati, a u svojoj oholosti provodili su raskalašan život.

Pokvarenošću najviše su se u to vreme isticali kanaanski (palestinski) gradovi Sodoma i Gomora. Stoga Bog odluči da ih kazni potpunim uništenjem. Ali takvu odluku nije bilo lako doneti, jer je u Sodomi i Gomori, verovatno, bilo i neiskvarenih ljudi. Na to je upozoravao Avram (Abraham), koga je Bog već ranije stvorio i za koga je znao „da će zapovjediti sinovima svojim i domu svojemu nakon sebe da se drže putova Gospodnjih i da čine što je pravo i dobro”. U Prvoj knjizi Mojsijevoj (Stari zavet, u prevodu Đure Daničića), u glavi XVIII, stoji sledeće:

„I pristupiv Avram reče: hoćeš li pogubiti i pravednoga s nepravednim?
Može biti da ima pedeset pravednika u gradu; hoćeš li i njih pogubiti, i nećeš oprostiti mjestu za onijeh pedeset pravednika što su u njemu?
Nemoj to činiti, ni gubiti pravednika s nepravednikom, da bude pravedniku kao i nepravedniku; nemoj; eda li sudija cijele zemlje neće suditi pravo?”

Bog ne bi bio svemoguć kad ne bi bio u stanju da razluči grešne i nevine. Zato je, posle iskušavanja, spasao iz Sodome čestitog Avramovog bratića Lota i njegovu porodicu. Zatim je satro do temelja gradove srama i poroka. U Prvoj knjizi Mojsijevoj, u glavi XIX, taj prizor opisan je ovako:

„I kad sunce ogranu po zemlji, Lot dođe u Sigor.
Tada pusti Gospod na Sodom i na Gomor od Gospoda s neba dažd od sumpora i ognja,
I zatre one gradove i svu onu ravan, i sve ljude u gradovima i rod zemaljski.
Ali žena Lotova bješe se obazrela idući za njim, i posta slan kamen.
A sjutradan rano ustavši Avram, otide na mjesto gdje je stajao pred Gospodom;
I pogleda na Sodom i Gomor i svu okolinu po onoj ravni, i ugleda, a to se dizaše dim od zemlje kao dim iz peći.”

Tako su, eto, završili gradovi razvrata Sodoma i Gomora. Na mestu na kojem su se nalazili, danas je, kažu, Mrtvo more, veliko slano prostranstvo u kojem ništa živo ne može opstati. A njihova imena ostala su zauvek u jeziku kao oznaka za „razvrat”, „veliku pokvarenost”, ili pak „propast”, „pakao” i sl.


Literatura:
• Milan Šipka, Zašto se kaže, šesto izdanje, Novi Sad: Prometej, 2010