Kao Švaba tralala – zašto se kaže


Kada neko govori dugo i isprazno, ponavljajući stalno jedno te isto, obično se kaže: Ovaj sve jedno, kao Švaba tralala. Uz glavni deo izraza kao Švaba tralala, pored sve jedno, kaže se i sve isto ili uvek isto: Ovaj sve isto (uvek isto), kao Švaba tralala. Ovde može stajati i neki glagol koji svojim značenjem upućuje na dugo trajanje (ponavljati, otegnuti, nastaviti): Ponavlja kao Švaba tralala. Otegao kao Švaba tralala. Nastavio (da priča) kao Švaba tralala. Sve te i druge varijante mogu se čuti u našem svakodnevnom razgovornom jeziku, a taj inače široko rasprostranjen, opštepoznat i često upotrebljavan frazem u srpskom jeziku dugo se koristi, gotovo već dve stotine godina. Još ga je Vuk Stefanović Karadžić (1787–1864) čuo u narodu i uneo u svoju zbirku Srpske narodne poslovice i druge različne kao one u običaj uzete riječi (1849). Karadžić je uz sam frazem dao i objašnjenje njegovog nastanka. On kaže:

„Oles ajns, kao Švabi tralala. Pripovijeda se kako su đavo i Švabo pogodili da jedan drugoga nosi, dokle onaj koji se nosi ne ispjeva jednu pjesmu. Tako najprije uzjaše đavo na Švaba i započevši najdužu pjesmu koju je znao, stane pjevati, a kad je svrši, onda Švabo uzjaše na đavola, ali mjesto kake prave pjesme zaintači pjevati tralala, i tako Švabo prevario đavola, te ga je morao nositi čitav dan, a pjesmi ni kraja ni konca.”

Uz tu priču iz koje je mogao proizaći frazem, ili je, možda, sam frazem bio osnova za priču, potrebno je dati nekoliko objašnjenja. Oles ajns na početku verovatno je iskrivljeno nemačko „sve jedno”, kako se i kod nas često, možda i najčešće, čuje: On sve jedno, kao Švaba tralala. Švaba je kod nas, kao što se zna, pogrdan naziv za Nemce i Austrijance. U svesti (i istorijskom iskustvu) našeg naroda Švabe su, pored Turaka, bile vekovni neprijatelj, pa je čudno što se baš Švabi pripisuje tolika domišljatost. To može biti i dokaz da je priča inspirisana frazemom, koji je postojao i ranije kao reakcija našeg naroda na refrene u nemačkim pesmama, koje nije razumeo i koje je pamtio samo po stalnom ponavljanju.

Iako frazem kao Švaba tralala nije zabeležen u velikom, šestotomnom Rečniku srpskohrvatskoga književnog jezika Matice srpske (1967–1976), njegovi sastavljači registrovali su samu reč tralala, ili tra-la-la uz objašnjenje: „uzvik (uzet iz nemačkog jezika) koji se pripeva u pesmi (obično posle svake strofe)”. Od toga su izvedeni onomatopejski glagoli tralakati i tralalakati pevati, u značenju ponavljati u pevanju tralala, i (u istom značenju) tralalikati sa glagolskom imenicom tralalikanje, kao i tralakanje, što je takođe zabeleženo u Rečniku Matice srpske.


Literatura:
• Milan Šipka, Zašto se kaže, šesto izdanje, Novi Sad: Prometej, 2010