Buridanov magarac – zašto se kaže


Buridanov magarac jedan je od najstarijih frazema u srpskom jeziku. Nastao je u Francuskoj, u XIV veku. U svojoj izvornoj, latinskoj verziji glasio je: asinus Buridani (čita se: „azinus buridani”). To je, u stvari, bio deo šireg izraza: asinus Buridani inter duo prata („Buridanov magarac između dve livade”).

O kakvom je magarcu reč, i o kakvim livadama, razjasniće priča o Buridanu, za čije je ime vezan taj frazem.

Žan Buridan je bio sholastički filozof, profesor i rektor Univerziteta u Parizu. Živeo je negde između 1300. i 1358. – ne zna mu se tačno ni godina rođenja ni godina smrti. Ono, međutim, što se sa sigurnošću zna, jeste da je bio filozof nominalist, da se bavio kretanjem bačenih tela i nebeskom mehanikom, zatim kritikom tradicionalnih argumenata protiv kretanja Zemlje oko svoje ose te brojnim drugim filozofskim pitanjima, posebno onim koja su zastupljena u Aristotelovim delima. Pored ostalog, proučavao je problem slobodne volje i zastupao mišljenje da je taj problem logički nerešiv, dokazujući to, navodno, na primeru neodlučnog magarca koji stoji na podjednakoj udaljenosti od dve poptuno jednake hrpe sena, ali umire od gladi, jer se ne može odlučiti kojoj pre da pristupi. (Otuda, onda, i ono „magarac između dve livade”.)

U Buridanovim delima tog detalja nema. Verovatno su mu ga pripisali drugi, kao, uostalom, i to da je napisao Pons asinorum („Most magaraca”), priručnik iz silogistike (nauke o zaključivanju), pomoću kojeg je i umno ograničen čovek mogao naučiti logička pravila.

Nije ipak isključeno da je Buridan u svojim predavanjima pominjao primer sa magarcem, ili nešto slično tome. On je bio odličan poznavalac (i kritičar) Aristotelovog dela, a taj znameniti grčki filozof (384–322. pre n. e.), u raspravi O nebu, pisao je o neodlučnom čoveku koji stoji na istoj udaljenosti od jela i pića, trpi glad i žeđ, a ne miče se. I poznati italijanski pesnik Dante Aligijeri (1265–1321) u Božanstvenoj komediji govori, na svoj pesnički način, o čovekovoj neodlučnosti kad se nađe između dva podjednako snažna motiva. (Slučajno ili ne, opet je u prvom planu poređenje sa jelom.) U pevanju Raj, pesma četvrta (u prepevu Dragana Mraovića), stoje ovi stihovi:

„Slobodan čovek bi pre umro od gladi
Između dva jednako udaljena i ukusna jela
Nego što bi pokušao da se njima osladi;
Isto tako bi između dva vuka divlja i izgladnela
Jagnje stajalo sleđeno od straha koji ga je svladao,
A tako bi se i neka psina između dve košute ponela,
Pa zato niti korim sebe što sam ćutao,
Niti hvalim, jer su me sumnje ophrvale
I prirodno je bilo kako sam se ponašao.”

Kod Dantea je, kako se može videti, čovekova neodlučnost u datoj situaciji upoređena, pored ostalog, sa jagnjetom i psom koji stoje između dve jednake opasnosti, odnosno dva jednaka motiva, dok je Buridanu pripisano poređenje sa neodlučnim magarcem. I upravo je to postalo ustaljeni izraz tako da i danas Buridanov magarac označava čoveka koji je „u položaju kad ga vuku želje na dve strane”, a on se ne može odlučiti na koju bi pre krenuo, pa zbog toga ispašta.


Literatura:
• Milan Šipka, Zašto se kaže, šesto izdanje, Novi Sad: Prometej, 2010