Desnica i levica – zašto se kaže


Reči desnica i levica imaju u srpskom jeziku svoje osnovno značenje: desnica je, kao što svi znaju, desna ruka, a levica – leva. Kaže se: „Pruži mi desnicu (da se rukujemo).” Ili: „Ima snage u levici koliko i u desnici.”

U političkom jeziku, međutim, desnica i levica upotrebljavaju se kao nazivi za određene političke grupacije ili struje različitih, bolje reći – suprotnih, odnosno suprotstavljenih orijentacija. Desnicom se nazivaju konzervativne (nazadne), često i reakcionarne političke snage, snage koje se obično deklarišu kao branioci tradicionalnih vrednosti, nacionalnih i državnih interesa i sl., koje su privržene očuvanju starog sistema ili uspostavljanju starih, preživelih društvenih odnosa. S takvom orijentacijom, desnica se suprotstavlja svim novinama i reformama u društvu, svemu što je novo, moderno i napredno. Nasuprot tome, levica u politici zastupa nove, napredne ideje; ona teži reformi društva, većoj ravnopravnosti i razumevanju među ljudima i narodima; bori se protiv preživelih društvenih odnosa koji koče razvoj, a za demokratiju i uspostavljanje novog, naprednijeg i modernijeg društvenog poretka.

I desnica i levica, svaka na svojoj strani, okupljaju srodne političke partije i pokrete. Desnicu obično čine konzervativci, rojalisti i monarhisti (pristalice monarhističkog uređenja i neograničene kraljevske vlasti), zatim razni nacionalistički, fašistički, šovinistički i drugi slični pokreti. U levicu se, opet, ubrajaju reformisti (pristalice reformi društva), liberali („slobodnjaci”), demokrati, socijalisti, socijaldemokrati itd.

U parlamentarnim i demokratskim državama vlast se uspostavlja na slobodnim izborima, u kojima učestvuju političke stranke različitih orijentacija: od krajnje desnice, preko takozvanog centra, do krajnje levice.

Sve navedeno je, manje-više, poznato. Ostaje, međutim, da se objasni zašto se konzervativne političke snage nazivaju desnica, a liberalne – levica, i kako su nastali ti nazivi, koji najčešće idu zajedno kao značenjski suprotstavljeni par.

Nazivi desnica i levica potiču iz francuske političke prakse s početka XIX veka. U periodu takozvane restauracije (1814–1830), nakon Napoleonovog definitivnog pada, političke snage u Francuskoj bile su oštro podeljene na liberale, na jednoj strani, i konzervativce i monarhiste, na drugoj strani. Liberali su u skupštinskoj dvorani sedeli s leve strane predsedničkog stola (iz perspektive predsedavajućeg), a konzervativci i monarhisti s desne. Po tome su prvi nazvani levica, a drugi desnica. Ti nazivi su se kasnije preneli i na sve druge političke snage slične orijentacije. Tako danas u parlamentarnim državama postoje desnica i levica, bez obzira na to da li u skupštinskoj sali njihovi poslanici sede na desnoj ili levoj strani.

Pripadnici desnice nazivaju se – desničari, a levice – levičari. Ti nazivi postoje i u drugim jezicima. Tako je, na primer, u engleskom desničar – rightist, u francuskom homme de droite, u nemačkom Rechtsstehenden, u španskom derechista. Levičar je, opet, u engleskom leftist, u francuskom homme de gauche, u nemačkom Linksstehenden, u španskom izquierdista. Već sami ti nazivi govore da desničara i levičara ima po celom svetu.

Prema desnica i levica izvedeni su kod nas i drugi nazivi: levičariti, levičarstvo i levičarenje (uporno provođenje levičarskih ideja, često sa preteranom revnošću, koje se onda naziva i levo skretanje). Isto tako postoje, mada se ređe upotrebljavaju, i reči desničariti, desničarstvo, desničarenje.

Nazivi desnica i levica, sudeći po primerima navedenim u Rečniku SANU, pojavili su se u srpskom jeziku još u XIX veku, ali su se sasvim odomaćili tek između dva svetska rata, a potpuno prevladali posle drugog. Danas su ti nazivi u političkom govoru veoma česti i obični.


Literatura:
• Milan Šipka, Zašto se kaže, šesto izdanje, Novi Sad: Prometej, 2010