Žuta stampa – zašto se kaže


Izrazom žuta štampa označava se u nas, a i drugde po svetu (u engleskom, ruskom i mnogim drugim evropskim jezicima), određena vrsta dnevnih i periodičnih listova. To su oni jeftini, petparački, bulevarski ili tračerski listovi koji donose senzacionalne i neproverene vesti, služeći se svim sredstvima da privuku i zadrže interesovanje šireg kruga čitalaca. Žutu štampu čita većina ljudi – redovno, ili bar povremeno. Mnogima, međutim, nije jasno, kad znaju njen sadržaj i nivo, zašto se takva štampa naziva žutom, a ne plavom, zelenom ili, što bi joj najbolje pristajalo, šarenom.

Da bi se objasnilo poreklo frazema žuta štampa, treba malo zaviriti u istoriju štampe, posebno američke, poslednjih decenija XIX veka. Bio je to najburniji period u razvoju američkog novinarstva. Protekao je u nemilosrdnoj borbi dve moćne novinarske kuće – Pulicerove i Herstove. Od početka osamdesetih (tačnije, od 1883) do sredine devedesetih (1895) na njujorškom tržištu informacija neprikosnoveno je gospodario Džozef Pulicer (1847–1911), jedan od začetnika masovne bulevarske štampe, kasnije osnivač novinarske škole na Univerzitetu Kolumbija i poznate nagrade za dela iz američke istorije, poezije, drame, romana, muzike i novinarstva, koja i danas nosi njegovo ime. Od tri Pulicerova lista najveći tiraž imao je nedeljni dodatak u boji lista New York World pod naslovom Sunday World, koji je štampan u 600 000 primeraka. Tu su radili tadašnji najbolji američki novinari i ilustratori, među njima i umetnik-grafičar Ričard Autkolt. On je 1895. privukao veliki broj čitalaca komičnim stripom Žuti dečak (Yellow Kid), čiji je glavni junak bio kosooki dečak u žutoj majici. Autkoltov strip imao je često frivolan (isprazan i neukusan) sadržaj, ali se sviđao šarolikoj publici, uglavnom niskog nivoa obrazovanja. I upravo te godine pojavio se u Njujorku još jedan ambiciozni izdavač novina – Vilijam Herst (1863–1951). Spretan i poslovan, nabavio je najmodernije mašine za štampanje u boji, a onda je dvostruko većim platama preveo u svoj list New York Journal najbolje Pulicerove žurnaliste i ilustratore, pa i samog Autkolta. Oslobođeni potpuno respekta prema istini, držeći se devize „Ako nema senzacije, treba je izmisliti”, oni su za novog gazdu pisali golicave priče, uzbudljive reportaže i senzacionalne vesti, crtali stripove i karikature. U taj se list, zajedno sa Autkoltom, preselio i njegov strip, pa je oko toga izbio veliki rat između dva novinska magnata. Padali su niski udarci i s jedne i s druge strane, a u sukobljenim novinama nisu se birala sredstva da se pridobije ili preotme što veći broj čitalaca. Žutog dečaka kod Hersta crtao je Autkolt, a kod Pulicera novi ilustrator, jedan takođe poznat njujorški slikar i karikaturista. Zbog rata oko Žutog dečaka i dodvoravanja najnižem ukusu čitalaca u toj borbi, čime je snižavan ugled i jedne i druge kuće, redaktor lista New York Press Ervin Vordmen objavio je u svojim novinama 1897. godine oštar komentar, u kojem je oba konkurentska lista nazvao podrugljivo žutom štampom.

Od tada, evo već više od stotinu godina, taj izraz živi u novinarskoj terminologiji širom sveta, označavajući jeftinu, bulevarsku, senzacionalističku štampu, novine u kojima ima više boje i istaknutih krupnih naslova nego teksta, više izmišljotina i afera nego pravih, istinitih informacija. U vreme nastanka izraza žuta štampa, takva je orijentacija, pored ostalog, doprinela da na američkom informativnom prostoru prevlada konzervativni Herst, koji je kasnije stvorio čitavu novinsku imperiju, dok je šesnaest godina stariji, ali i odmereniji, Pulicer gubio bitku. Umro je 1911. godine, a njegov koncern se gasi desetak godina iza toga (nakon Prvog svetskog rata).

U vezi sa žutom štampom ima još jedna zanimljivost koju vredi spomenuti. Žuti dečak, po kome je nastao i taj izraz, ispao je sasvim slučajno žut. To je, naime, bila jedina boja, koja se, pored već četiri postojeće, mogla dobiti na mašini za bojenu štampu koju je tada nabavio Pulicer. Da je štamparska tehnika bila razvijenija, možda bi se umesto Žutog dečaka pojavio Šareni dečak, pa bi onda danas umesto žute štampe postojala šarena štampa. To, međutim, ne bi ništa menjalo na stvari – njen sadržaj bio bi isti.


Literatura:
• Milan Šipka, Zašto se kaže, šesto izdanje, Novi Sad: Prometej, 2010