Labudova pesma – zašto se kaže


Poslednji važniji rad ili delo nekog stvaraoca pre njegove smrti (ili na kraju aktivnog umetničkog, naučnog ili kakvog drugog stvaranja) naziva se obično labudova pesma. U srpskom jeziku taj se frazem veoma često upotrebljava, i to ne samo da bi se označilo poslednje delo nekog stvaraoca nego i poslednja manifestacija kakvog talenta uopšte, kao što je, recimo, poslednja velika igra jedne generacije sportista, fudbalske ekipe i sl. Tako se u novinama mogu pročitati rečenice: „Ispostaviće se da je to bila labudova pesma jednog velikog tima”, „To je bio moj poslednji nastup na sceni, moja labudova pesma” i sl. Čak je, u svoje vreme, poslednja vožnja železnice na parni pogon na uskotračnoj pruzi Čapljina–Nikšić propraćena u štampi sentimentalnim tekstom pod naslovom Labudova pesma neumornog ćire.

Frazem labudova pesma veoma je star. Poznavali su ga još i antički Grci i Rimljani. Oni su verovali da labudovi pred smrt ispuštaju glasove koji podsećaju na lepu melodičnu pesmu-tužbalicu. Po nekim mitovima, svi se labudovi, kad osete da im se bliži kraj i da dolazi smrtni čas, vraćaju na reku Meandar (u Maloj Aziji) da tu otpevaju svoju poslednju pesmu. Ezop je u jednoj basni (VI vek pre n. e.) zabeležio: „Govore da labudovi pevaju pred smrt.” A Klitemnestra, junakinja Eshilove tragedije Agamemnon, za predsmrtne nadahnute reči robinje Kasandre kaže: „Ona, koja je, slično labudu, propevala svoju poslednju, žalobnu, smrtnu pesmu.” Frazem labudova pesma upotrebio je na jednom mestu i Ciceron u svom delu O govorniku.

Da verovanja o predsmrtnoj pesmi labuda, pretočena u jedan lep i slikovit izraz, nisu bez osnova, svedoči veliki nemački prirodnjak Alfred Edmund Brem. U poznatom delu Život životinja on, pored ostalog, detaljno opisuje i život labudova, ističući ovo zapažanje nemačkog istraživača Šilingsa:

„Labud žutokljuni ne samo što posmatrača oduševljava lepim izgledom… nego i otvorenim, različitim i čistim tonovima svoga glasa kojima se javlja svakom prilikom… To milozvučno oglašavanje pojačava se naročito u situacijama kad na zamrzlim rekama tim prekrasnim pticama zapreti opasnost da ostanu bez hrane i tako uginu. U takvim sam prilikama čitave dugačke zimske večeri i čitave noći mnogo puta slušao tužaljke brojnih glasova iz daljine… To pevuckavo dozivanje podsećalo je čas na prijatni zvuk zvona, čas na zvukove kakvog instrumenta.”

Na osnovu tog opisa i drugih podataka, Brem konstatuje:

„Sve što se govori o pesmi umirućeg labuda nisu izmišljotine, jer poslednji uzdasi smrtno ranjenog labuda izvijaju se u vidu pevajuće melodije.”

„Po svemu tome” – zaključuje veliki prirodoslovac – „priča o labudovoj pesmi pokazuje se vrlo istinitom. Ona je, očigledno, zasnovana na stvarnosti, ali su je poezija i bajka odveli u drugu formu. Pravim pevačem umirući labud ne može se smatrati, ali njegov poslednji uzdah toliko je melodičan, kao i svaki drugi koji on proizvodi.”

Labudovi, dakle, bar oni žutokljuni (takozvani kliktavci), ipak umiru pevajući. Ta činjenica bila je, kako se moglo videti, oslonac i za stvaranje ustaljenog izraza labudova pesma, koji, kako je već rečeno, znači: „poslednje značajno delo, veliki doživljaj pri kraju karijere, života”.


Literatura:
• Milan Šipka, Zašto se kaže, šesto izdanje, Novi Sad: Prometej, 2010